Prisutna odsutnost - Aleksandar Srnec

24.06.2008. Print | Pošalji link

„Prisutnu odsutnost“ Aleksandra Srneca u Varaždinu ima smisla odvojeno promatrati kao izložbu i kao projekt, a za to postoji više razloga.

Jedan od njih je kontinuitet istraživanja takozvane umjetnosti 'druge linije', koje je proizašlo iz pokušaja kritičara i povjesničara umjetnosti Ješe Denegrija da pod sadržaj zbirke Marinka Sudca podastre uvjerljiv kontekst prilikom njene izložbene premijere, održane također u Varaždinu prije nekoliko godina. Aktualna Srnecova retrospektiva u izboru i količini djela prešla je granice same te zbirke, ali entuzijazam spomenutog kolekcionara i njegovih sada već stalnih suradnika, uz suorganizacijske doprinose nekih drugih institucija, i dalje, čini se, nosi cijelu priču.

Ne radi se 'samo' o izložbi, jer je kroz proces njenog nastajanja iskorišten sav materijal koji bi u nekom manje brižljivom postupku vjerojatno ostao odložen postrani. Objavljena je monografija na 600 stranica, do kraja su istraženi i prezentirani i manje poznati dijelovi umjetnikovog opusa, a konzervacijom ili potpunom rekonstrukcijom dijela materijala, ostavljeno je u nasljeđe nešto što već izlazi iz okvira značaja same izložbe. Tvrdnja „na ovome smo radili više godina“, prečesto iskazivana kako bi se legitimirala osrednjost konačnih rezultata, u slučaju „Prisutne odsutnosti“ doista i izgleda istinitom, a težinu poruke ima i činjenica da nijedna nacionalna muzejska kuća posljednjih godina nije realizirala ništa ni izbliza tako smiono i ambiciozno.
Sama izložba smještena je u četiri različita prostora u Varaždinu. U Galeriji starih i novih majstora rekonstruira se slijed različitih promjena unutar formalnog vizualnog jezika Aleksandra Srneca, primarno u godinama EXATA 51 i nakon njega. Paralelno u katalogu-monografiji tom dijelu Ješa Denegri pridaje posebnu pažnju, baveći se načelno pitanjima autonomije umjetnosti, te Srnecom u kontekstu grupe EXAT 51, gdje kroz njegov primjer relativizira 'isključivo' stilsko pripadništvo geometrijskoj apstrakciji. Umjesto toga, Srneca se primarno predstavlja kao autora koji polazi od igre, te koji je i u kasnijim razdobljima više otvoren spontanosti pristupa nego zauzet formalnim ili ideološkim programom.

Rekonstruirani luminoplastički ambijenti u Tvornici Varteks odvojeni su kao zasebno poglavlje, čija je geneza priča za sebe. Vizualno je to, razumljivo, najatraktivniji dio izložbe, ali ponovna izgradnja svjetlosnih ambijenata prvenstveno je važna zbog toga što pruža konačno priliku publici da doslovce 'doživi' nešto što se iz kataloške i fotografske dokumetacije jednostavno ne može rekonstruirati. Segment posvećen animiranom filmu u skučenom prostoru Galerije Stančić ima dvojaku vrijednost. S jedne strane, studiozno je predstavljen dosad zanemarivani segment Srnecovog stvaralaštva, koji tek treba smjestiti u povijest fenomena Zagrebačke škole crtanog filma. S druge, on je neka vrsta mosta od slikarstva i ranijih objekata prema luminoplastici, na što se u katalogu i monografiji podjednako osvrću Ješa Denegri i Hrvoje Turković.

U palači Hercer preostao je ne manje važan, ali svakako 'privatniji' dio priče o Aleksandru Srnecu. Tu su smješteni objekti iz sedamdesetih, kao svojevrsni sobni, formatom prenosiviji odjeci luminoplastike, zatim selekcija grafičkog dizajna marginaliziranog od strane samog umjetnika, recentniji kolaži, te metalne skulpture koje su nekako ostale 'ni ovdje ni tamo' - ni igračke, ni ambijenti, niti baš posve zatvoreni, autoritativni galerijski objekti.

Čitav postav zadržava mnogo od imidža radnog, grubo brušenog proizvoda, koji je već uspostavljen na izložbi „Rubnih posebnosti“ par godina ranije. Srnecove umjetnine u posuđenim prostorima prije su uljez nego bilo što drugo, a i sam autor postava nekako je poštivao taj pomalo skvoterski dojam, ostavljajući, primjerice, tekstualne legende položene uz zid, umjesto u njega zakucane. Ni u uspostavljanju analogije takoreći na licu mjesta s industrijskim ambijentom u Varteksu, nije se pretjerivalo, pa je ona ostala naznačena, ali tako da ne ometa inače vrlo kvalitetan arhitektonski okvir za rekonstruirane luminoplastičke radove. Primjer s „Prisutnom odsutnošću“ na neki je način i lekcija sve većoj paralizi Metropole, koja nedostatke u infrastrukturi i kapacitetima prečesto vidi kao izliku apatiji, umjesto da ih barem pokuša pretvoriti u prednosti, kao što je to učinio Varaždin, napregnuvši se i preko svojih mogućnosti kako bi podnio projekt ove težine. I bit će zgodno Srnecovu izložbu vidjeti i u Muzeju suvremene umjetnosti, onako kako je i najavljeno, no tada će, zapravo, biti već kasno.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Brezovčev 'Okovani Galileo' otvara kazališnu sezonu u MSU
'Okovani Galeileo' - nova predstava Branka Brezovca
Ješa Denegri: 'Srnecovi eksperimenti bili su zadnja riječ u umjetnosti svog vremena'
MSU izložio 'Prisutnu odsutnost' Aleksandra Srneca
Otvara se Muzej suvremene umjetnosti
Konačno otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti
Avangardna umjetnost u virtualnom obliku
Virtualni muzej avangardne umjetnosti
Likovnost - godišnji pregled 2008.
Prisutna odsutnost Aleksandra Srneca

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici