Otočka karta - skupna izložba

07.07.2008. Print | Pošalji link

Ideja projekta „Otočka karta“ jednostavna je i neobavezna, barem za njegove sudionike, 'umjetnike na ladanju'.

Sve smjernice projekta proizlaze iz situacije koja je zadana formiranjem male zajednice prilikom dvokratnog ljetnog i zimskog boravka na Zlarinu, te odnosa i komunikacije te zajednice s lokalnim kontekstom. Tema recepcije suvremene umjetnosti, koju posebno ističe autorica projekta Marina Viculin, u ovakvom slučaju nije nešto čime se 14-ero umjetnika moraju aktivno baviti, jer već same njihove intervencije na licu mjesta, u maloj otočkoj sredini gdje teško da će ostati nezamijećene, postavljaju to pitanje neovisno o sadržaju koji komuniciraju. Performans Siniše Labrovića „Umjetnik pliva na suhom“, ili njegovo utrkivanje s ribom na 50 metara prsno, odgovara na zadanu situaciju kao neka vrsta humornog, neposrednog otočnog teatra. Labrović, koji i sam dolazi iz male sredine, tu igra ulogu koja ne mora nužno biti definirana kao umjetnost, barem ne u institucionalnom smislu. Istoimena izložba „Otočka karta“ upravo u toj, i sličnim pretpostavkama, ima jedan problem kojeg je potrebno adresirati. Tema 'recepcije suvremene umjetnosti' na otoku i u galeriji ima posve drugačije značenje i drugu težinu. Rezultati umjetničkih kolonija - a „Otočka karta“ to u svojim osnovnim crtama i jest - obično, u manjoj ili većoj mjeri, bivaju iščitavani kao neka vrsta dokumentacije o onome što se zbilo.

Videorad Ivane Jelavić u galerijskom prostoru izgleda kao da se poigrava sa strpljenjem publike, ponajviše zbog neobične primjene montaže čiji fade out-ovi sugeriraju ubrzavanje radnje tamo gdje se ono ne događa. Podugačka scena pristajanja broda u zlarinsku luku, međutim, upravo kao takva mnogo više smisla ima u galerijskom kontekstu nego u onom izvornom otočkom. Ono što publici u galeriji nema posebnog značaja, pa joj je možda i dosadno za gledati, u stvarnom otočkom životu zapravo predstavlja središnji događaj dana, čiji ritam značajno određuje i ljeti i zimi. Prenošenjem u galerijski kontekst mnogo je manje sretno prošao njen drugi rad, stolnjak s uvezenom rečenicom „Umjetnost oslobađa“. Očigledno izvorno realiziran kao diskretna intervencija u društveni život na otoku, prostrt na stolu neke konobe, u galeriji je izložen kao jasan umjetnički eksponat, čime je u potpunosti izgubio svoj prvotni komunikacijski učinak.

Sličan, ali mnogo dublji problem ima rad „Oni“ Igora Eškinje, koji je prošao put od Galerije Miroslav Kraljević, gdje je izlagan kao rad dobitnika Nagrade Putar, preko jednog prostora u Zlarinu, do Klovićevih dvora. Izrezane crne siluete posjetitelja njujorških galerija, u Kraljeviću su poslužile za komentiranje sustava umjetnosti, mjesta publike unutar tog sustava, i odnosa 'nas' i 'njih' - publike elitnih svjetskih galerija, gdje vladaju druga pravila. U Zlarinu je isti rad mogao podnijeti reinterpretaciju, budući da se specifične okolnosti izostanka 'prave' galerijske publike u okviru cijele tematike „Otočke karte“, mogu čitati kao daleka preslika istog onog odnosa koji je ilustriran u G-MK. Još jednom prenešen u hodnik Galerije Klovićevih dvora taj rad više jednostavno nema okvir na koji ga se može jasno nadovezati, i jedino što čini jest da svjedoči o sudioništvu umjetnika Igora Eškinje u projektu „Otočke karte“. Isto je i sa slikama Lovre Artukovića, djelomično preostalima sa nedavne retrospektive „Novih slika“, te dopunjenima s još nekoliko novih primjeraka, koji niti funkcioniraju kao smislena cjelina, niti imaju što dodati zlarinskoj priči.

Apsurdni predimenzionirani drveni golf-cart Vedrana Perkova blizak je njegovim ranijim radovima, nefunkcionalnim simulakrima predmeta iz svakodnevice. U ovom slučaju funkcionira kao humorna kritika elitnog turizma, ali jednako tako i kao umjetnikov doprinos lokalnoj zajednici. Radovi Vlaste Žanić i Tonija Meštrovića primjeri su pak posve suprotnih pristupa ovakvom tipu projekata. Dok se Toni Meštrović zadovoljava mogućnošću da u osami realizira nešto što će svoj puni učinak doseći upravo u galerijskim uvjetima, Vlasta Žanić nastavlja njegovati participativne situacije, u koje će uključiti i animirati druge sudionike. Izložena videodokumentacija, kao i katalog o Zlarinskom projektu nadopunjuje njegovo galerijsko predstavljanje sa ključevima za razumijevanje radova koji su lošije prošli preseljenjem u galerijski kontekst. Cjelokupnu percepciju izložbe i radova, međutim, ipak najvećim dijelom određuje odveć monumentalan postav, koji je sa svojim 'bijenalskim' izgledom i dimenzijama gotovo u potpunoj suprotnosti sa karakterom projekta na kojem je izložba bazirana.

Marko Golub 

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Likovnost 2009.
Siniša Labrović: Nismo svi talentirani za politiku i žicanje
Siniša Labrović i 'Postdiplomsko obrazovanje'
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Perforacije - festival izvedbenih umjetnosti
Perforacije između performansa, kazališta i netradicionalnog
'Od čega čovjek živi?' - 11. Istanbulski bijenale
Istanbulski bijenale - uspjeh kustoskog kolektiva WHW
'Dodiplomsko obrazovanje' Siniše Labrovića uskoro će biti ukoričeno!
Priručnik za kriminal Siniše Labrovića na Istanbulskom bijenalu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici