Wireframe - Robert Šimrak

14.07.2008. Print | Pošalji link

Iako je odavno ušla u umjetničku produkciju, računalna grafika i dalje u insitucionalnim izložbenim okvirima uživa neki neobičan zaštićeni status noviteta.

Tako i slikar Robert Šimrak još od prve serije radova u kojoj je koristio računalne isprinte redovito dobija nekritičke hvalospjeve već samo na račun transfera u novi medij, a termini poput 'virtualno', 'kiber-prostor' i slični množe se čak i tamo gdje im nije mjesto, ili gdje barem nemaju nužno prvenstvo pred drugim odrednicama. Slično je i s najnovijom serijom slika „Wireframe“ izloženom u prostoru Muzeja za umjetnost i obrt. Zaboravljajući ili zanemarujući šire značenje pomodnog termina 'virtualni prostor', koji ne označava samo i isključivo prostor suvremenih ili novih medija, kustos Šimrakove izložbe i autor teksta u katalogu Miroslav Gašparović pomalo ishitreno još jednom predimenzionira umjetnikov iskorak u računalnu 3-D grafiku i poistovjećuje temu sa sadržajem. Prostor slike kod Roberta Šimraka ne mijenja se značajno s prelaskom iz starog u uvjetno rečeno novi medij. Na prvi pogled taj je transfer prvenstveno pragmatičan, a zatim i usklađen s onim što Šimrak u ciklusu „Wireframe“ prikazuje te posredno simbolizira.

U tome se novije Šimrakovo slikarstvo bazira na konceptu retrofuturizma, usvojenom kroz sad već dugotrajni interes za SF i proizvode masovne kulture. Prikaz budućnosti, ili sadašnjosti, koji Miroslav Gašparović izravno dovodi u vezu sa kiber-prostorom, sastoji se od nagomilanih motiva kao što su zupčanici, galvanometri, turbine, cijevi, ventili i slično. Ti i drugi predmeti iz mehaničke industrijske ere povezani su međusobno teškom metalnom konstrukcijom, a ona kao kostur podržava neku vrstu ekrana ispunjenog elementima određenih kodnih sustava – pisama, simbola i ideograma iz različitih izvora. Budući da Šimrakove slike u svojim gotovo prijetećim dimenzijama računaju s efektom strahopoštovanja, nije osobito čudno da su ih pojedini kritičari skloni interpretirati u ključu tehnofobije.

Nezahvalno bi, međutim, bilo tako površno tumačiti namjerno 'naivnu' vizualizaciju kibersvijeta, pogotovo kada je riječ o autoru čiji se počeci u osamdesetima povezuju s iskustvima neo- i retro- inačica pop arta. Da je Šimrak i danas na sličnom tragu pokazuju neskromni ogromni formati, koketiranje s reklamnim tiskom, pa i sama ikonografija.

Dok naivnost u vizualizaciji kibersvijeta uz pomoć imaginarija mehaničke ere još možda i podržava paranoidna čitanja tehnološke sadašnjosti kao 'otuđujuće' i katastrofične, supostavljanje tehnologije i jezika, odnosno pisma, u Šimrakovim kompozicijama odašilje nešto drugačiju poruku. Šifrirajući sadržaj tih tekstova kroz kinesku, arapsku i druge tipografije, on doslovce ilustrira što se događa s konceptom multikulturalnosti u doba višestrukih virtualnih identiteta, te umnažanja i općenito drugačijeg poimanja 'teritorija', koje kapitalizmu omogućava neprestano nova osvajanja. Na slikama se tako učestalo pojavljuju simboli svjetskih valuta, izmješani i prepleteni sa svim ostalim sadržajima, a Šimrakove kompozicije nimalo slučajno nalikuju nekom noćnom urbanom pejzažu Las Vegasa, kao sada već zastarjele metafore sjaja zapadnog svijeta. Za neke od skrivenih sadržaja Šimrakovih slika saznajemo tek iz kataloga, u kojem se navodi kako dijelovi kompleksnih kodova sadrže umjetnikove osobne brojeve, PIN-ove, JMBG, šifre, kao formulu vlastitog identiteta analognu biološkom DNK. Shvatimo li umjetnikov ciklus „Wireframe“ kao svojevrsnu 'metaforu metafore' svijeta, takvo upisivanje djeluje kao pomalo proizvoljno i nepotrebno proširivanje već zadatog i jasno definiranog sustava.

U „Wireframeu“ je Robert Šimrak u svakom slučaju manje neoprezno moralističan nego u ranijoj izložbi „Nova gravitacija“, gdje je gotovo eksplicitno tematizirao rat za naftu. Već u samom naslovu, „Wireframe“ kreće s distance, budući da sugerira postojanje golog kostura koji može mijenjati značenja ovisno o teksturama i efektima koji se na njega apliciraju. S druge strane, teško se oteti dojmu da umjetnik kalkulira s time da bude ikonografski i metodološki pomodan. Mnogo mlađi autori poput, primjerice, dubrovačke umjetnice Marijane Vukić, s njenom monetarnim simbolima prearanžiranom zastavom „Libertas“ na nedavnoj istoimenoj izložbi u HDLU-u, kritički daleko izoštrenije, sažetije i jasnije seciraju sličnu problematiku kojom se Šimrak bavi. On je sam, izgleda, prilično svjestan sistema koji želi propitivati, ali nije mu namjera odreći se sloja nevinog fantaziranja u slikama, kao ni karakteristično masmedijske dopadljivosti.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici