Mapiranje grada

09.09.2008. Print | Pošalji link

Roman „Nevidljivi gradovi“ talijanskog pisca Itala Calvina i danas predstavlja možda najeksploatiraniji materijal za teorijska razmišljanja arhitekata i likovnih umjetnika.

Skupna izložba „Mapiranje grada“ postavljena u Galeriji Karas, inspirirana je upravo Calvinom. Aktualna umjetnička produkcija djela koja dolaze u kontakt s konceptom urbanog najčešće ima karakter projekta i akcije, sa više ili manje naglašenom komponentom društvene kritike. Izložba „Mapiranje grada“, izuzev u tom smislu eksplicitne „Pulske grupe“, uglavnom nema takvih radova, pa u tom smislu predstavlja odmak. Umjesto toga, ona u sebi miješa razne pristupe, gdje svaki umjetnik temi odgovara na drugačiji način, a kustosica Branka Benčić sve nastoji držati pod kontrolom grupirajući u predgovoru određene radove, i svaku grupu kombinirajući s manje ili više uvjerljivim referencama. „Nevidljivi gradovi“ tu još jednom igraju ključnu ulogu, budući da se i sami čitaju više kao poetsko djelo i iskoristivi su kao poveznica za sve i svašta. Ako je Calvino kroz lik Marka Pola u svojoj knjizi istraživao imaginativni potencijal gradova, onda radovi Antuna Motike i Caitlin Masley u mediju crteža posve ravnopravno odgovaraju toj piščevoj postavci u njenom najužem smislu.

Između Motikinog „Futuropolisa“ iz 1917. i Caitlin Masley velika je vremenska razlika, ali osim što koriste drugačija sredstva, konceptualno su slični. Motikina vizija grada budućnosti usporediva je osim toga i s maštarijama arhitekta Lebbeus Woodsa, kojom je Masley inspirirana. Uzmemo li još u obzir paralelizam između pripovjedača kao što je Calvinov Marko Polo, i umjetnika koji crtežom također 'pripovijeda' o imaginarnom gradu, uvrštavanje Motike među umjetnike mlađe generacije zapravo prolazi glatko. U nastavku stvar postaje složenija, utoliko što se pozicije umjetnika prema konceptu 'urbanog' značajno razlikuju, čak i tamo gdje se formalni elementi, konkretni arhitektonski motivi ili njihove analogije, ponavljaju.

Videoradom „The Moderns“ Marko Lulić kao da se nastoji uklopiti u trend umjetničkih preispitivanja ideološkog nasljeđa modernizma, koja se većinom usredotočuju na arhitekturu. Potpuno u skladu s istim tim trendom, Lulićev pogled je prenaglašeno melankoličan, ali ne donosi ništa osim nekih načelnih zapažanja o arhitekturi, utopiji i društvu. Calvinov citat o „napetosti između geometrijske racionalnosti i zamršenosti ljudskih života“ dodatno otvara mogućnosti tumačenja značenjskih veza između grada, svakodnevice i subjektivnosti. Sofia Silvia grad promatra iz ove posljednje vizure u radu iz serije light boxova „Camera Obscura II“, s gotovo snovitim prizorima stvarnosti urbanog krajolika. Panoramski format njene fotografije zanimljivo je suprotstaviti foto ciklusu Olje Stipanović, koja kadrira noge šetača u iskoraku kao dokument aktivnosti hodanja gradom. Stipanovićkina pozicija autoreferencijalna je kao i ona Sofije Silvie, no kao da pada u zamku biranja teorijski inspirativnih polazišta iza kojih često ostaje rad koji djeluje olako osmišljeno i realizirano.

Već nagrađivani „Plac“ Ane Hušman vrijedi i ovdje vidjeti, a njegovo sparivanje u postavu s izvrsnim dokumentarcem Andreja Korovljeva o radnicima iz brodogradilišta Uljanik zanimljiva je gesta utoliko što daje na usporedbu rad vizualne umjetnice blizak dokumentarnom žanru i kratki dokumentarni film koji mu i u galerijskom kontekstu može parirati. Projekt „Crveni plan“ Pulske grupe, pripada dijelu radova vezanom uz Pulu, gdje je izložba „Mapiranje grada“ prvotno bila pokazana. Njihovo uočavanje kriznih mjesta u gradu i predlaganje taktika mijenjanja uvjeta života značenjski nadilazi lokalne okvire razumijevanja projekta, ali prezentacijski materijal, video i tisak, djeluje predizajnirano i nekomunikativno prema široj populaciji, što kod angažiranih radova može imati kontraučinak.
'Mucavi' videoradovi Alena Floričića humorom osvježavaju i najsuhoparnije kustoske koncepcije, iako je ovdje razlog njegovog uvrštavanja nekako nategnut, a slično je i sa 'paučinom' Silva Šarića, koja jedino po vizualnoj analogiji s mrežastim strukturama urbanih kartografija ima neke veze s temom. Sveukupno, izložbi „Mapiranje grada“ u nekim dijelovima možda nedostaje fokusa, no predgovor uglavnom uvjerljivo brani tu manje krutu koncepciju, referirajući opet, naravno, na Calvina. Uostalom, inspirirati se „Nevidljivim gradovima“, a ne pokušati se barem približiti karakterističnoj razgranatosti i mnogostrukosti njihovih značenja i zaključaka, percipiralo bi se vjerojatno kao krivo čitanje te inspiracije.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici