29. Salon mladih - Salon revolucije

15.10.2008. Print | Pošalji link

Ako se „Revolucija“ u naslovu 29. Salona mladih čita bez prijeko potrebnog odmaka, dolazi se do niza nesporazuma, pa možda i razočarenja očekivanja, a namjerno postavljeni oksimoron „Salona revolucije“ to je i predvidio.

Budući da je riječ o žiriranoj izložbi, Salon bi se u takvom slučaju najjednostavnije mogao definirati kao neka nakaradna institucionalno potaknuta revolucija, a pobuna i otpor mjerili bi se klasično birokratskim kriterijima i propozicijama natječaja. No, ono što se traži uopće nije u raskoraku sa stvarnošću, obzirom da su institucionalna kritika, institucionaliziranje otpora te razne varijacije i obrati na temu već odavno prisutna i visoko polemizirana praksa. Ako se Salon sam nečemu suprotstavlja već na idejnoj razini, onda je to takozvana 'situacija' ili predstavljanje lokalne 'umjetničke realnosti' zadane trenutkom i dobnim kriterijem do 35 godina koje si ta tradicionalna godišnja izložba prihvaća kao svoju obavezu od svojih početaka.

U tome se nalazi glavnina 'obrata' koji Salon u svom novom izdanju, s kustosicama Antonijom Majačom i Ivanom Bago, zastupa. Nesretna 'situacija' prosječnih salona, naime, ne samo da je konceptualno u suprotnosti s bilo kakvom idejom 'revolucije', nego u svemu bitnom nema puno veze ni s 'realnošću' kojom ju se opravdava. Saloni mladih bazirani na takozvanoj 'situaciji', suprotno tvrdnjama, nisu samorazumljiva platforma za afirmaciju mladih umjetnika, nego tek umjetno proizvedena 'stvarnost', 'presjek' ili 'prosjek' unutar vrlo malog dijela umjetničkog sustava, koji toliko dugo opstaje koliko traje izložba. Nasuprot tome, „Salon revolucije“ manje izgleda kao situacijski Salon mladih, a puno više kao preslika modela kakvog međunarodnog bijenala ili veće kustoske izložbe. Iako bi baš ovo moglo izazvati prigovore, upravo je tu njen dodir s uobičajeno nespretno korištenim terminom 'umjetničke stvarnosti', jer se ne zadovoljava ulogom 'inkubatora', nego umjetnike koji sudjeluju izravno uključuje u ono što ih čeka na lokalnoj i međunarodnoj sceni.

Između ostalog, čekaju ih kriteriji i kontekst kakav su Saloni u svom samozadovoljnom i izolirajućem konceptu većinom zapostavljali. Značaj ovog Salona je u tome što je on međunarodni, s tim da su hrvatski umjetnici stavljeni u zajednički kontekst s pozvanim autorima koji će im vrlo lako oteti pozornost publike. Nabrijani aktivisti poput ruske „Voine“ i francuskog kolektiva „Jeudi noir“ na hrvatskoj sceni jednostavno se nemaju s kim usporediti, a domaća žirirana selekcija tek djelomično može konkurirati pomno odabranim radovima inozemnih umjetnika kao što su Runo Lagomarsino, Patricia Esquivivas, Jakup Ferri ili Ahmet Ogut. Kustosice Salona riskirale su s tom unaprijed neravnopravno kreiranom situacijom u kojoj su se postavile više diktatorski nego 'demokratično'. No, nakon čitave serije letargičnih izložbi Salona proteklih godina ta se opcija danas čini itekako opravdanom, kao prekretnica za samu manifestaciju koja se može i ne mora pokazati uspješnom, te kao vid poticaja domaćim sudionicima koji su imali priliku izlagati na jednoj kvalitetnoj izložbi u vrlo ozbiljnoj konkurenciji.
Domaće umjetnike u unutrašnjim prostorima Doma HDLU-a nije lako pronaći među brojnim atrakcijama koje vire iza svakog ugla. Zanimljivo je da je većina njih odabrala biti diskretnijima i suptilnijima od prosjeka onog u čemu su se našli. Nekoliko autora nastupa s prostorno-specifičnim radovima u kojima tematiziraju političku povijest, kao Marin Kanajet, ili recepciju suvremene umjetnosti - kao u slučaju plakata Karle Šuler na pročelju zgrade koji oglašava korištenje sanitarnog čvora HDLU-a bez obveze razgledanja izložbe. Mnogo spominjani internet projekt „Stakleni peristil“ Majoriana 458 u ovom je kontekstu manje zanimljiv kao zakašnjela ironična osuda interesa krupnog kapitala i njegovog nagrizanja javnog prostora, a mnogo više kao generator pobune među korisnicima interneta koji su nasjeli na manipulaciju.

Konačno, 29. Salon mladih odigrao je, čini se, svoju ulogu u danom vremenskom kontekstu, slično barem dvjema izložbama iz te serije koje su mu prethodile. Ako je Salon mladih iz 1992. u selekciji grupe Ego East prekršio dobna ograničenja 'mladosti' kako bi ukazao na umjetnički i svjetonazorski kontinuitet među više generacija, a slavno izdanje 2001. na Velesajmu preslikalo aktualnost čitave nezavisne scene na njenom vrhuncu, „Salon revolucije“ prvi je pravi pokušaj da se uloga i usmjerenje same manifestacije korigira u skladu s pravim potrebama scene, umjetnika i svih uključenih u njeno kreiranje.

Marko Golub

Pročitajte i ...
'366 rituala oslobađanja' Igora Grubića
Izložba rituala Igora Grubića
Likovnost - godišnji pregled 2008.
T-HTnagrada@msu.hr
'Pojebite se za Malog Medu' na Salonu revolucije
Salon revolucije
Revolucija na Salonu mladih

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici