Risque d'attente

05.11.2008. Print | Pošalji link

Nedavno je netko na jednoj diskusiji o kustoskim praksama postavio pitanje koliko se doista koncepcija može osmisliti i koliko izložbi napraviti prije nego se čitava stvar istroši.

Naravno da je ono po svom učinku u određenom smislu retoričko, da će svaki put uslijediti protupitanje koje u iste takve odnose postavlja umjetnost samu, i da je sve to jedna jako zanimljiva rasprava. No, pitanje se može postaviti i na malo drugačiji i konkretniji način. Koliko kustoska praksa može sebi biti samodovoljna, samorazumljiva, bezidejna i nekritična, da bi promatraču sve to počelo ozbiljno ići na živce? Nesumnjivo, i kustosi i umjetnici znaju biti neinspirirani i dosadni, i jednako se tako u tome znaju zdušno podržavati.

Izložba „Risque d'attente“, koju su zajednički za Galeriju Karas osmislile kustosice Branka Benčić i Lorena Tadorni, ide upravo u ovom smjeru. Ona tu nije jedina, niti se sastoji nužno od loših radova, ali predstavlja rastući trend izložbi u kojima kao da je sama profesija izgubila jasnu nit o tome što bi i zašto uopće trebala raditi, čemu teži i kome se obraća. Tema je „čekanje“ ili „iščekivanje“ iliti „očekivanje“, što je otprilike slobodno i neodređeno nabadanje po rječniku, a da bi zvučalo filozofskije, za naslov je uzeta sintagma na francuskom koja unatoč grlatom „r“ ne referira ni na što pretjerano duboko.

Da bi legitimirale priču, autorice posežu za nabrajanjem autora poput Barthesa, Simone Weil, Becketta i Heideggera, ne pojašnjavajući što ih je točno u njihovim djelima tako inspiriralo, ali zato navodeći kako je iščekivanje zapravo jedno 'stanje svijesti', te kako bi ugođaj istoga željele prenijeti na posjetitelja. Ovo posljednje je vjerojatno najiskreniji moment kustoske koncepcije „Risque d'attente“, koji otvoreno puno polaže na neku mističnu sposobnost umjetničkog djela da prenosi određeni 'ugođaj'.

Međutim, u nekima od izloženih radova čak i sugerirani 'ugođaj' postoji više kao školska zadaća za promatrača da ga uopće pronađe, nego što je on uistinu prisutan. U slučaju Igora Eškinje i njegovog slavnog tepiha 'ispletenog' od prašine zadatak je utoliko teži jer je rad već pokazivan u drugom kontekstu, a slično je i s fotografijom koja odgovara jednom performansu Roberta Sošića, gdje ovaj ugodno sniva na podu u okružju muzejske umjetnosti. Ugođaj iščekivanja u video radovima Elene Skoko Sugarbabe vjerojatno postoji u zamisli same umjetnice, dok iz ekrana dopire jedino preglumljavanje, jeftini i nepotrebni vizualni efekti, i odabir glazbe čija uloga nije pretjerano jasna, kao ni u inače zanimljivom radu tandema Botto&Bruno, koji s glazbenom podlogom samo dobiva višak sentimentalnosti.

Video rad „Secret strike“ Alicije Framis snimljen u TATE-u podiže cjelokupni dojam, ali svođenjem na razinu nedorađene ideje o 'iščekivanju' u kontekstu ove izložbe, banalizira se njegov daleko složeniji koncept. Na katu galerije vrijedi vidjeti i rad Magde Tothove na tragu maštovite djetinje naracije s plastičnim lutkama, ili vrlo impresivan video „The importance of a feather“ , u kojem Felipe Aguila monumentalnoj arhitekturi rimskog panteona suprotstavlja lakoću zalutalog predmeta koji se usporeno spušta s kupole prema turistima zaokupljenima maničnim fotografiranjem. Ovdje na drugom katu galerije, međutim, dolazi do izražaja traljavo odrađeni postav, u kojem radovi, već tradicionalno za Karas, zvučno i vizualno samo smetaju jedan drugome.
Kustosi koji se bave kontekstualiziranjem umjetničkih praksi u odnosu na određene pojave, pojmove i ideje, te koji su uvelike na sebe preuzeli ulogu klasičnog kritičara, uzimaju si ponekad za pravo samovolju. Kad je taj 'diktatorski' pristup nametljivo prisutan, on se izlaže negodovanju i propitivanju, ali kada izostane, onda gotovo da ga želimo natrag. Koliko god je otrcano, za neke je stvari legitimno reći kako postavljaju više pitanja nego što daju odgovora. No, teško da se to odnosi na situacije u kojima ni pitanja nisu artikulirana, nego se 'čeka' da ih na temelju čistog 'ugođaja' artikulira netko drugi.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici