Hoću kući - Mladen Stilinović

10.12.2008. Print | Pošalji link

Radovi Mladena Stilinovića dvaput su britanskom kritičaru Adrianu Searleu poslužili da razgoliti pretenzije koncepata koji su ga izlagali nervozi, i to na prethodnoj Documenti, kao i na Venecijanskom bijenalu iz 2003.

U slučaju Documente Searle se poslužio Stilinovićevom apologijom lijenosti, dok se ranije pozvao na stranice 'rječnika boli'. U kakofoniji umjetničkih govora, jezika, strategija, modela, pristupa, tračeva, dijaloga, problema i ideja na ovim glomaznim međunarodnim izložbama Searleu je očito trebao neki moment relaksacije, a tu se radi o čisto psihičkoj potrebi da se relativiziraju 'kompleksnosti' i 'kompliciranosti' ili da se barem napor suočavanja s njima svede na neku ljudsku mjeru. Treba napomenuti kako se ni u jednom od ta dva slučaja Searle nije toliko izravno pozabavio samim umjetnikovim radom, nije se upuštao ni u kakvu teoretsku analizu Stilinovićevih pojma 'boli' ili 'lijenosti', niti je pokušao uozbiljiti ponuđene elemente Stilinovićeve para-filozofije. Ono što je njega, izgleda, uzbuđivalo, bio je prvenstveno humor, a to je i jedino doista do kraja 'obvezujuće' u radovima Mladena Stilinovića.

Isto to može se očekivati od njegove izložbe „Hoću kući“, koja u Galeriji Nova predstavlja pregled umjetničkih knjiga nastalih između sedamdesetih i dvijetisućitih. Knjiga kao umjetnički medij, ili 'knjiga kao djelo umjetnika' ima čitavu svoju malu povijest, no pojmovi se najčešće vežu uz autore sedamdesetih godina konceptualne i postkonceptualne orijentacije. Takozvane knjige umjetnika s jedne su strane podcrtale, kako piše Branka Stipančić u predgovoru publikacije „Hoću kući“, premještanje fokusa 's fizičke strane umjetničkog djela na semantičku dimenziju rada'. S druge strane, kroz demokratičnost u smislu proizvodnje i distribucije, jednostavnost i dostupnost, neizbježno su vratile u igru neku drugu vrstu taktilnosti i neposrednosti. Premda je danas i mnogo od tog materijala muzealizirano, knjige se opiru zatvaranju u staklene vitrine, jer osim što su fetiš, namijenjene su onima koji će ih držati u rukama i čitati.

Fragilnost materijala s kojim nas suočava izložba proizlazi iz činjenice da je umjetnik i taj dio svoje produkcije realizirao na 'siromašan' način, koristeći se metodama koje su mu bile najdostupnije, najjednostavnije i najbrže, služeći se jeftinim materijalima, jednostavnim kolažiranjima riječi i slika, fotografija, tekstova ispisivanih rukom, i u većini slučajeva ručno ih i umnažajući. Izuzev knjižica „Nemam vremena“ i „Oduzimanje nula“ vrlo mali broj toga je tiskan u većim tiražama, ali dati bilo čemu od predstavljenog status rukopisa bilo bi patetično, što je nešto čemu se Stilinović istodobno i opire, i s čime koketira. Po očito vrlo važnom pitanju 'dizajna' stvar je ambivalentna, iako Stilinović od dizajna i bilo kojeg tipa unificiranja načelno uglavnom zazire, prakticira vlastiti neistreniran rukopis i rado se uspoređuje s pismoslikarima i pronađenim 'dizajnom ulice', čiji će produkti biti i motivima nekih njegovih knjiga.

Ono što ga fascinira je jezik u kombinaciji s vizualnim znakom. Izdvaja i prisvaja, primjerice, nizove fraza i parola iz ideološkog rječnika socijalizma, iz novina i iz svakodnevne komunikacije. Preuzete sadržaje namjerno diže na razinu doslovnog, što mu onda daje povod za manipuliranje i izvedbu nečeg što će na kraju neizbježno biti percipirano kao apsurd. Na meti su pritom i politika i ekonomija, ali i sama umjetnost, kao i umjetnički 'rad', djelovanje, trud i na koncu njihov učinak, a Stilinovićeva ironija i cinizam objedinjuju sve ove kategorije.

Rad mu ostavlja dojam lakoće koja već sama po sebi tipično provocira, kako običnu, tako i akademsku publiku. Često korišteni pojmovi kao što su 'bol' ili 'smrt', koje Stilinović ponekad dovodi još i u vezu s 'ništicom', ne daju se u ovom kontekstu eksploatirati na način da se oko njih grade neka suhoparna egzaktna tumačenja, nego traže spuštanje na nivo neposrednog, individualnog, ljudskog iskustva. Glavni alat komunikacije, ali i identifikacije, ovdje je humor. Mladen Stilinović dodao bi pritom, da ne bude zabune, kako 'umjetnost nije zabava'. Umjetnost je jedna silno ozbiljna stvar, koliko i humor. Problem je samo o kojoj to dimenziji ozbiljnosti pričamo.

Marko Golub

Pročitajte i ...
'Od čega čovjek živi?' - 11. Istanbulski bijenale
Istanbulski bijenale - uspjeh kustoskog kolektiva WHW
'Dodiplomsko obrazovanje' Siniše Labrovića uskoro će biti ukoričeno!
Priručnik za kriminal Siniše Labrovića na Istanbulskom bijenalu
Marko Marković je 'Samojed'
Marko Marković - o pijenju vlastite krvi i zarađivanju na samome sebi
Izložba Borisa Cvjetanovića - 'Carte Blanche PM'
Galerija PM osamdesetih na fotografijama Borisa Cvjetanovića
Nevidljiva povijest izložbi
Nevidljiva povijest izložbi u Galeriji Nova

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici