Marija Magdalena - Dimitrije Popović

19.12.2008. Print | Pošalji link

Što je neka umjetnost udaljenija od života, svakodnevice, svoga vremena, prostora, autentičnog estetskog iskustva i zdravog razuma, to lakše nailazi na masovno štovanje.

Paradoksalni karakter kiča i mentalni sklop njegovog konzumenta temelje se upravo na ovome, jer će sebi i drugima uvijek uporno tvrditi suprotno. Instantni status kulturne elite tako je nešto što samo po sebi mora biti odglumljeno, gestikulirano, mora se odigrati pantomima estetike, jer umjetnost i kultura nisu nešto obično i nadomak ruke, nego nešto daleko, uzvišeno, izvan dosega običnog čovjeka i iskustva ovozemaljskoga. Tako i umjetnici nisu 'pravi umjetnici' ako nisu stereotipizirani umjetnici, ako njihova originalnost nije nešto što smo već vidjeli i dobro poznajemo, ako njihova poruka nije toliko duboka da u njoj ne možemo mlatarati rukicama, s dupetom ugodno usidrenim u pijesku.

Dimitrije Popović daje već desetljećima uživaocima svog djela željenu sliku i priliku stereotipiziranog umjetnika. On nosi gustu slikarsku bradu, vješto barata nagim ženskim poprsjima, te prikladno siromašnim fondom religiozne i mističke simbolike. Na svojim slikama, crtežima i grafikama ilustrira patos baš onakav kakav njegova publika mora uvježbati, i s njom dijeli uzor i inspiraciju u velikanima kao što su Leonardo da Vinci, ili za sladokusce još rafiniranijeg ukusa – Salvador Dalí. Kao pravi umjetnik, Dimitrije Popović ima i svoje kritičare, i normalno je da ga neki od njih ne vole, jer on je umjetnik. On nije prisutan na relevantnim međunarodnim izložbama suvremene umjetnosti, ali zato ga zovu iz Vatikana i salona Mercedes Benza, a ta dva ključna brenda čine ga još više - 'našim umjetnikom'.

Odabrani termin za novu Dimitrijevu izložbu u Klovićevim dvorima baš je prigodan. U vrijeme kada kršćanski svijet slavi rođenje Isusovo, svoj najradosniji blagdan, umjetnik se požuruje mrcvariti tijelo Njegovo, nekih pet mjeseci unaprijed, uz neizbježan aranžman križeva, kaleža, čavala, lubanja i umjetne krvi u kombiniranoj tehnici. No, Krist nije glavni protagonist novoga Dimitrijevog ciklusa, nego Marija Magdalena, u interpretaciji umjetnikovoj i onoj kustosice Vesne Kusin: „grješnica“, „svetica“, „pokajnica“, nekadašnja “pohotnica“, „razvratnica“, pa opet malo „pokajnica“, zatim „zanosna ljepotica“ i „vulgarna zavodnica“, onda „ponizna preobraćenica“ te „smirena svetica“ i „Kristova izabranica“. Nije li nevjerojatno kako se čitava bujica riječi može stvoriti iz interpretativne baruštine žabi do koljena? Jednako je rječit i Dimitrije Popović, ali dakako, u svom vlastitom mediju. Dakle: križ, grudi, križ, križ, grudi, kalež, krv, križ, grudi, kosa, krv, riba, križ, križ, grudi, grudi, čavao. Tekst iz kataloga informira kako se Dimitrije kompleksnim novozavjetnim likom Marije Magdalene bavi već više od tri desetljeća. Stupanj umjetničke slobode u obradi jedne religiozne teme doveo ga je do križa, vječito križa – kao piercinga na bradavici. Na probadanje Kristova tijela Dimitrije će odgovoriti golom Magdalenom u agoniji. Ekstazi? Previdjet će mu se sugestivnost, naravno, jer to je umjetnost, i to su duhovne teme. Dok god je žensko tijelo tu, a pogled žene zaklonjen križem, kosom ili slobodnim kadriranjem gdje god se to moglo, problema jednostavno nema.

U krivu su oni koji Dimitriju zamjeraju sladunjavost. Sladunjavost je benigna. Dimitrije je u nesuglasju sa samim sobom onda kada se trudi biti suvremen, taman onoliko koliko to njegova publika može probaviti. Da ga ne uzbuđuje visoka umjetnost, bio bi više nego solidan ilustrator fantasy literature. Dimitrijev pravi problem je njegovo koketiranje s riskantnijim, 'eksperimentalnijim' postupcima – kada se okreće asemblažu bez jasne logike, objektima koji nisu daleko od kazališnih rekvizita, performansu, i fotografiji koja pluta negdje između neuspjele modne ili reklamne estetike, i erotike iz kućne radinosti. Svu tu žrtvu za umjetnost morala je podnijeti i stvarna žena, e da bi postala umjetnikova Magdalena - Dimitrijeva 'muza', kako ju nazivaju mediji. Ni to nije sve. On je svoju opsesiju Magdalenom pretočio i u roman „Raspeće strasti“. Spominje se i neki film. Isuse Kriste.

Marko Golub

Pročitajte i ...
U romanu Kristijana Vujičića, Isus Krist za svoj drugi dolazak odabrao Zagreb
'Udruženje za mravlje igre' - roman o Kristovom drugom dolasku

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici