Outshiners - Pilvi Takala

13.01.2009. Print | Pošalji link

Nije skoro nikad u potpunosti pogrešno reći za nekog suvremenog umjetnika ili umjetnicu da se bavi testiranjem granica, nepisanih pravila, ustaljenih normi i kodova ponašanja, društveno konstruiranih istina i slično.

No sve to ima svoje posljedice. Kada se nešto ovakvo ponavlja previše puta, čak i s dobrim razlozima, zvučat će ili istrošeno ili pompozno. S druge pak strane, umjetnik ili umjetnica kojima se pripisuje ovakav vid ponašanja gotovo će redovito biti označeni kao neki čudni ljudi koji stalno nalaze razloga čudno se ponašati, pa koga briga za to, zašto se to nas tiče, pustite nas na miru. Kao odgovor na prvo, u radovima mlade finske umjetnice Pilvi Takale koji se trenutno mogu vidjeti u Galeriji Miroslav Kraljević nema ama baš ničeg pompoznog. Što se tiče dijela o 'ponašanju' – da, Takala doista intervenira u odabrane socijalne strukture gestama, aktivnostima ili čak neaktivnostima koje će biti percipirane kao neobične. Međutim, ono što stvarno intrigira u svemu tome je lanac događaja koji će svaka od njenih intervencija pokrenuti i natjerati promatrača da se zapita u kojoj mjeri je, ili bolje rečeno pod kojim uvjetima i po koju cijenu, naše društvo zbilja 'normalno'. Rad Pilvi Takale utoliko je kritičan, no uspijeva i u nečemu što stvarno rijetkima posve polazi za rukom. Ovakvo razotkrivanje društva u njenim scenarijima nema nimalo neugodan učinak, nitko ne stradava niti se mora osjećati povrijeđenim, nema gubitka dostojanstva ni s jedne strane, ostavlja dobar osjećaj kod publike, pritom ne gubeći snagu i jasnoću svoje poruke.

Izložba pod naslovom „Outshiners“ funkcionira kao svojevrsna retrospektiva radova Pilvi Takale u manjem mjerilu, ali i kao serija kratkih epizoda povezanih nekom sličnom poetikom, idejom i atmosferom, bez obzira što je svaki pojedinačni rad zamišljen i realiziran unutar specifičnog konteksta. Pilvi Takala tipično koristi dvije u osnovi narativne dokumentarne forme, od kojih je jedna dnevnička, dok druga u velikoj mjeri preuzima elemente žanra skrivene kamere. Knjiga fotografija i tekstualnih bilješki „Bag Lady“ možda najbolje ilustrira umjetničin pristup. Scenarij je jednostavan: Takala izvodi niz uobičajenih aktivnosti u nekoj robnoj kući u Njemačkoj, kupuje ili isprobava odjeću, sjedi u kantini i jede sladoled, sa samo jednim detaljem koji događaj čini nesvakidašnjim. U ruci nosi malu prozirnu plastičnu vrećicu punu novca, što bode oči svim slučajnim svjedocima i izaziva očitu nelagodu kod osoba koje susreće. Njihove reakcije otkrivaju jedan skriveni paradoks potrošačkog društva. Robne kuće postoje da bi se u njima trošilo, ali u društvu u kojem se sve vrti oko novca, novac je sveta krava koja se mora držati zaštićenom od pogleda, naizgled zato što njegova vidljivost čini vlasnika ranjivim i ugroženim, čak i u okruženju u kojem je on prirodan i ključan element. Kupci, prodavačice, a na kraju i policija reagiraju kao da su vidjeli golotinju. Obrazac ponašanja je potpuno isti – gledaju ali se prave da ne vide, a oni najhrabriji koji se odlučuju suočiti s problemom čine potpuno apsurdnu stvar. Umjesto da izravno upozore na 'rizično' ponašanje, umjetnici nude drugu, bolju, neprozirnu vrećicu, nešto kao krpicu s kojom kao da očekuju da će osoba pokriti genitalije.

U video radu „Easy Rider“ protagonistica nije umjetnica, nego jedan ili moguće dva glumca koji kreiraju opet 'čudnu' situaciju u tramvaju punom ljudi, gdje neki mladić od potpunog stranca koji sjedi do njega traži uslugu za uslugom, opravdavajući se pričom u koju je sve teže povjerovati što ona postaje kompleksnijom tijekom razgovora. Naravno, svi vjerujemo kako smo dobri i spremni uvijek pomoći, no Pilvi Takala i tu testira granice do kojih se takvo ponašanje tolerira te preko kojih postaje predmetom sumnje i paranoje. Područje u kojem Pilvi Takala očito najviše voli djelovati su male zajednice, bilo stvorene u trenutku na određenom mjestu i u određeno vrijeme, bilo one koje funkcioniraju zatvoreno, s vlastitim setom nepisanih pravila kao u radu „Wallflower“, gdje svečano obučena umjetnica satima čeka potencijalnog partnera za ples u umirovljeničkom okupljalištu. Ništa se značajno niti osobito dramatično tu ne događa, osim stalno prisutne napetosti u kojoj se zadana struktura društvenih i općenito ljudskih odnosa napreže i otkriva male pukotine. Ali opet, Pilvi Takala trudi se i uspijeva ne povrijediti ih i ostaviti dovoljno prostora da se zaliječe, usput redovito izmamljujući promatraču osmijeh na lice.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici