Volimo li gledati druge ljude?

29.06.2007. Print | Pošalji link

Koncept godišnjih izložbi fotografija, koje već desetak godina suorganiziraju Umjetnički paviljon i Hrvatski fotosavez, održao se i opravdao svoj smisao prije svega time što druge redovite manifestacije te vrste zapravo ni nema.

Ona se koncentrira na jedan medij, ali nije riječ o klasičnoj revijalnoj izložbi, nego o projektu koji svake godine iznova pokušava osvježiti i oplemeniti fotografsku produkciju nekom novom vizurom nekog drugog autora.

«Problematiziranje medija suvremene fotografije u estetskom i tehničkom smislu», nešto je što je kruto zadano, ali rezultat često i nije sterilno izoliranje fotografije kao medija, kao što bi se u skladu s tim pomalo zastarjelim generalnim konceptom očekivalo. Bilo da se radi o hrvatskim ili međunarodnim koncepcijama, koje se izmjenjuju bijenalno, one obično nude neki odmak, ponekad se koncentrirajući na specifičan fenomen koji može ali i ne mora biti inherentno fotografski, ponekad proširujući zadane okvire uključivanjem radova umjetnika kojima fotografija nije primarni medij, ili problematiziranjem njenog mjesta i uloge u suvremenoj umjetničkoj praksi općenito.  

 Izložba «Volimo li gledati druge ljude?» koju su zajednički osmislili Marina Viculin i Igor Kuduz također predstavlja jedan odmak. Naime, sam naslov izložbe provokativno je pitanje kako za autore i umjetnike, tako i za samu publiku. Ono što Marina Viculin i Igor Kuduz predlažu u osnovi je opuštanje krutosti u odnosu kustosa i autora izložbe prema materijalu koji odabire, a s tim u vezi i labavljenje strogog stručnog diskursa, odnosno pretenciozne priče koja se publici nameće kao ključ za iščitavanje pojedinih fotografija unutar cjeline. To ne znači da je autorski odabir vođen nekim sasvim subjektivnim kriterijem u kojem će izostati bilo kakvo problematiziranje. Naprotiv, izložba djeluje vrlo koherentno i u svakom svom segmentu manje ili više eksplicitno provocira onim istim već spomenutim voajerskim pitanjem.

Da su se kojim slučajem na izložbi našle fotografije iz recentnih serija koautora izložbe Igora Kuduza, i one bi se u tu temu u potpunosti uklopile. To vrijedi zamijetiti zbog izrečene želje oboje autora da naprave izložbu koju bi, kako kažu, «voljeli gledati i drugi», što je, naravno, problematičan stav, ali stav koji uspijeva jasno naznačiti neki napeti isprepleteni odnos pogleda fotografa, pogleda promatranog, pogleda autora izložbe i pogleda publike kojoj su fotografije predočene. Fokus na taj prirodno fetišistički odnos prema fotografiji dodatno je izoštren uključivanjem u izložbu privatnih foto-albuma nekih od autora, ali i samom činjenicom da su na njoj zastupljene ne samo fotografije umetnika koji se fotografijom profesionalno bave, nego i potpunih amatera, običnih ljudi koji fotografiranjem bilježe prizore iz svakodnevice. Fotografije jednih i drugih razvijene su i opremljene na jednak način, kako bi se takve podjele izbjegle, kako bi se izbjeglo viđenje djela kao jedinstvenih umjetničkih artefakata, te kako bi se iz prizora istisnuo ili barem olabavio neki fiksirani umjetnički koncept.

Tekst u katalogu zapravo je dijalog između autora izložbe, i takva njegova forma u skladu je s cjelokupnom koncepcijom. Marina Viculin i Igor Kuduz u njemu tek pokušavaju napipati koja je to kvaliteta fotografije kojom se pokušavaju baviti, što ih u njoj intimno zanima, te što ljude tjera da gledaju fotografije. Razgovor ne vodi nikakvoj konačnoj definiciji, nego samo ostavlja niz krhkih i nedorečenih ideja, što je očito bila i namjera, unatoč tome što provokativno pitanje koje izložba postavlja gotovo da vapi za odgovarajuće provokativnim teorijskim tekstom. S druge strane, i taj na trenutke psihodeličan razgovor ima svojih poprilično pretencioznih momenata, ali iz tog se ćaskanja, srećom, uvijek možete isključiti i preskočiti stranice u katalogu do onih s fotografijama.

Marko Golub

Pročitajte i ...
'Povratak izgubljene generacije' u Salonu Izidor Kršnjavi

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici