Školica - Ivan Fijolić

02.02.2009. Print | Pošalji link

Ivan Fijolić je najbolji kad radi stvari koje su mu bliske, i u kojima bez svake sumnje uživa.

Većina tih njegovih radova unutar i uokolo kiparstva rijetko treba posebnu dodatnu legitimaciju, ne pretendiraju na osobitu dubinu, sami u sebi ne kamufliraju velike istine, nemaju nikakvih kompleksa. Kada se u kontekstu Fijolićevog rada govori o pop senzibilitetu, pop estetici i pop motivima, u igri je prvenstveno iskrenost, koja nikako nije kompatibilna s tipično snobovskim načinom gledanja koji sve to interpretira, ili kao pomodno prisvajanje u zagrljaj elitne kulture, ili još mnogo gore, kao ukazivanje na 'lažne vrijednosti'. Fijolićeva skulptura Brucea Leeja, rađena kao spomenik za grad Mostar, a kasnije devastirana i uklonjena, možda je tragičan, ali i lijep primjer. Ne treba zaboraviti da je brončani „Mali zmaj“ stvaran u ozračju općeg urušavanja javnog prostora, nakaradnih izgradnji i nicanja raznoraznih čudesa u spomeničkoj plastici. Smišljen je s namjerom da ima terapeutski učinak, i logično je da se posegnulo za rijetkim neiskvarenim iskustvima djetinjstva, koja su Fijoliću tako bliska u njegovom radu. Slično se može tumačiti i posuđivanje likova kao što su John Wayne, općenito idealni mitski western prije revizije, kojemu kipar ponekad daje i svoje lice, a u mramornu ploču flomasterom ucrtani lik Supermana mogao se čitati i kao izuzetno duhovito podbadanje monumentalističkih kiparskih ambicija i zahtjeva reprezentativne kulture. Drugdje su to pak bile akcijske figure, hibridni superheroji poput Rektuma i nabildanog Isusa, ili poludjela robotička noga koja se svojedobno trzala na tepihu u Galeriji Galženica.

Nova Fijolićeva izložba u Galeriji Studentskog centra, unatoč nazivu „Školica“ koji direktno referira na dječju igru, bliža je traumatičnom odrastanju nego onoj vrsti posezanja za djetinjstvom kojoj smo svjedočili ranije. Da, Fijolić jest tu drugačiji, teži biti ozbiljniji, mračniji, misaoniji i zabrinutiji. Na izložbi koja se sastoji od tri nova rada, sve nešto asocira na smrt, život, rađanje, inicijaciju, reinkarnaciju, i ostale kulturno, pa tako i umjetnički, univerzalne opsesije. Središnji rad „Školica“ rekonstrukcija je podloge istoimene igre, no umjesto kredom iscrtanih polja, Fijolić koristi mramorne ploče na kojima su rimskom kapitalom upisani brojevi i riječ „Nebo“ na posljednjoj, polukružnoj 'bazi'. „Monocikl“ je pak prerađena verzija vozila s jednim kotačem, iz koje umjesto sjedala strši zaoštreni vrh metalnog kostura, a posljednji rad je poluotvoreni bijeli lijes s ugrađenim solarijem.

Sve to zajedno strašno podsjeća na radove Fijolićevog generacijskog kolege Kristiana Kožula. Iako Fijolić ne imitira Kožulovu pedantnu izvedbu, lako čitljiva unutarnja napetost izloženih objekata postignuta je na isti način, suprotstavljanjem uvijek dviju međusobno oprečnih ideja koje u svom novom značenju daju osjećaj nemira. Djetinjstvo se tako povezuje sa smrću, smrt ponovno s ljepotom, a život je - valjda, nismo ni sami sigurni - neka bolna vožnja monociklom. Nije baš da je sve to lišeno humora. Solarij u obliku lijesa prezentira kure uljepšavanja tijela kao neku vrstu modernog vampirizma, a šiljak na sjedalici još bi nekako mogao i nasmijati kao izraz nestašluka, no Fijolić je na ovoj izložbi ipak vidno iskoračio u područje proizvodnje objekata s autoritetom, čak i s nešto iznenađujućeg cinizma, kojeg je godinama uglavnom uspijevao zaobići. I atmosferičnim osvjetljenjem i odabirom glazbe kao da pokušava dodatno naglasiti ozbiljnost svojih novih promišljanja, i uspijeva ih, dakako, prenaglasiti. A kad se ta 'ozbiljnost' krene tumačiti, s polazištem da je 'ozbiljna', onda dolazi tek do interpretativnog naprezanja koje je na kraju mnogo teže za promatrati od napregnutih značenja u samim Fijolićevim objektima, i dolazi se do rečenice iz predgovora koja kaže: „da bismo putovali, moramo ozlijediti vlastito tijelo grubim šiljkom“. Pa sad, jel baš moramo?

Marko Golub

Pročitajte i ...
Metafizika i realnost Dinka Telećana
Ogledi Dinka Telećana između metafizike i putopisa
'Finale 2009!' - nagrada Radoslav Putar

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici