Bijele zastave Lievena de Boecka

10.07.2007. Print | Pošalji link

Budući da je Lieven de Boeck i arhitekt i umjetnik, potreba da se ta dva područja njegovog djelovanja razgraniče, ili pak da se dijagnosticira njihovo međusobno prožimanje gotovo se nameće sama od sebe.

Tako bi, primjerice, osobito privlačno zvučala ideja kako je De Boeck  zapravo arhitekt, ali ga arhitektura zanima na onaj način na koji zanima jednog umjetnika. Njegova polazišta teško bi, međutim, bilo predstaviti na tako jednosmislen način. Uzmemo li kao primjer njegovu ranu instalaciju na temu terorističkih napada 11. rujna, ona je ipak neosporno i arhitektonski rad, dok s druge strane, načini na koje u drugim radovima promišlja i prezentira velike arhitektonske teme poput stanovanja blago su rečeno nekonvencionalni. De Boeckova vizura jednostavno je drugačija i intimnija, projekti su mu konceptualne prirode, a objekti koje proizvodi često su enigmatični.

Kad smo već kod objekata, izložba u Galeriji Proširenih medija kao da još jednom pokazuje da je De Boecku zamisao natrpavanja svijeta novim objektima vjerojatno prilično odbojna. Kao popratni materijal uz izložbu našle su se dvije njegove knjige, obje minijaturne. Ona koja predstavlja svojevrsni pregled njegovog rada još je manja, sažeta na minimum teksta i reprodukcija, daleko od mase i dimenzija 'ozbiljnih' monografija. U prostoru galerije izložio je pak stotinjak zastava država članica UN-a, neuokvirenih i načinjenih od tako tankog bijelog papira da bi ih se unatoč njihovom broju moglo sve pospremiti u sasvim skroman uvez.

Zanimljivo je znati kako je De Boeck već ranije dao za sebe izraditi mjesečev kalendar s prikazima svih osobnih predmeta koje posjeduje. Ta priča, naime, čak ima i biografsku podlogu – kako nekoliko godina nije imao vlastiti stan stvorio je poseban, nomadski odnos prema predmetima, koji je ugradio i u svoja arhitektonska promišljanja, razvivši tako sasvim osobnu teoriju oko relacija između koncepta identiteta i koncepta stanovanja.

Zastave koje izlaže lišene su boja, krhke, gotovo dematerijalizirane. Karakterističan reduktivni, asketski De Boeckov pristup upravo govori o spomenutom napetom odnosu prema objektima. Abecednom poretku prema imenima država De Boeck pretpostavlja vlastitu abecedu, slažući zastave prema njihovom dizajnu, te od jednostavnih prema složenima. Prve su, dakle, pruge, zatim križevi, zvijezde, polumjeseci i sunca, te konačno predmeti, odnosno slike. Dok u prvima varira prozirnost i teksturu naljepljujući tanke papire jedne preko drugih, složenije zastave oblikuje izrezivanjem. Objekti, kao što su ptice, drveće, lišće, životinje, pa i oružje, prikazani su upravo tako što su odstranjeni iz podloge – podjednako su i tu, i nema ih. Isto tako, ukidanjem boja na zastavama De Boeck ih čisti od njihove važne simbolike, izjednačujući ih, ali samo prividno, jer već bijela u kojoj su sve one utopljene, može nositi različito značenje u različitim kulturama.

Svjestan kako se možda prihvatio rizične teme, Lieven De Boeck uz zastave izlaže i pronađene rukavice za rukovanje staklom, s vjerojatno slučajnom mrljom crvene boje koja izgleda poput mrlje od krvi i upozorava na oprez. Ipak, nasuprot strogosti i ozbiljnosti barem privremeno predlaže igru, naizgled benignu, s bijelom na nezgodnoj oštrici između nevinosti i smrti.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici