Anatomija opreza - Zlatan Vehabović

14.03.2009. Print | Pošalji link

Slike Zlatana Vehabovića ostavljaju dojam kao da je riječ o ilustracijama, za nešto, negdje, pa i sam naziv „Anatomije opreza“ zvuči više kao naslov kakve knjige ili studije, a manje slikarskog ciklusa.

I ono što se unutar njega predstavlja djeluje kao niz od šest scena iz kratkih priča, u kojima umjetnik barata sa svojim likovima poput svemoćnog pripovjedača, bacajući ih, primjerice, u plićak sa svom njihovom prtljagom, posjedajući ih, s nogama u vodi, na plutajući komad leda, ili ih postavljajući u konverzaciju unutar bizarnog ambijenta sa trofejnom taksidermijom stvarnih i imaginarnih bića. Dodatnu napetost daju sugestivni naslovi, a konačno, da baš ništa u tumačenju ne bi bilo prepušteno slučaju, katalog je koncipiran tako da svaku sliku tretira kao 'poglavlje' knjige, te ju s tim u skladu naslovljuje i označava.

'Ilustracije' s početka zapravo su tu priručan pojam, jer su pretpostavljene 'priče', ili dojam da se uopće radi o pričama, sadržani jedino u samim slikama. Ali, ako ih se već promatra kao ilustracije za nešto i negdje, prvo pitanje koje pada na pamet jest što je to, i odakle dolazi. Odgovor je pak bio voljan dati sam Vehabović, u tekstovima priloženim pored svake od slika, te donekle u njihovim sugestivnim nazivima, koji mogu dati ključ čitanja, iako zapravo nigdje ne opisuju doslovce prizore na koje se odnose.

Tekstovi, pisani u prvom licu, govore o nastanku slika, idejama koje su ga vodile, ili o naknadno oblikovanim referencama, vrlo često na glazbu, film, književnost, ili stvarne likove iz povijesti. Kroz sve se to pak provlače i osobna razmišljanja o temama kao što su melankolija, prijateljstvo, osjećaj krivnje, izolacije, depresije, ili divljenja, o čemu Vehabović piše sabrano i analitički. No glavno polazište svih tih tekstova je zapravo njegov odnos prema slici i mediju slikarstva, s kojim se svaki put iznova suočava. Vehabovićevo slikarstvo jest, dakle, autoreferencijalno nastrojeno, u smislu da se na neki način bavi samo sobom, no ne tako eksplicitno kao u slučaju još nekih mladih slikara poput Ivana Skvrcea ili Stjepana Šandrka. Vehabović razmišlja što se u slici može ili ne može napraviti, uspoređujući to s iskustvom nekih drugih medija, ali i u tome kod njega prioritet ima želja za prikazivanjem dojmova, ideja, osjećaja i ugođaja za koje zna da se ne mogu doslovce prikazati, bilo da je riječ o nečemu emotivnom, ili o komentaru na društvo, umjetnost i slično.

Pusti prostori bitan su ugođajni okvir Vehabovićevih 'priča'. Horizont koji nestaje negdje u magli, bizaran jednolični hodnik, hala prirodoslovnog muzeja, plaža kao poprište katastrofe, ili noćno nebo s obrisima stabala, objedinjujući su elementi unutar ciklusa utoliko što iz svake od slika otklanjaju bilo kakav slučajni kontekst izvan njih samih. Gotovo paradoksalno, obzirom da slikar ostavlja gledatelja samog ispred predstavljenih mu prizora, da bi mu zatim čitav taj kontekst ponudio verbalno. Jednostavnost i sažetost na bitne elemente u prizorima, ma kako oni enigmatično izgledali, čini se da proizlaze iz želje da budu autentični. Mogao je kolažirati, pa nije. Mogao je također citirati i tako biti cool, pa opet nije ništa eksplicitno citirao, barem ne iz područja slikarstva, i to ga ostavlja na suženom terenu koji je sam svjesno odabrao. Vehabović jednostavno ne eksploatira eksploatacije radi.

Bilo bi također posve krivo pretpostaviti da su slike u Galeriji Bačva krajnji, u sebi završeni proizvodi, nego je ono što Vehabović 'izlaže' više proces njihovog nastajanja. Ni tekstovi koje prilaže slikama, opet, nisu u potpunosti gotova tumačenja rada kakva bi u nekom drugom slučaju ponudio kustos, nego vrlo osobni iskazi umjetnika, koji otkrivaju, ali ništa ne žele nametnuti, te u galerijskom prostoru imaju smisla gotovo isključivo kao ravnopravan dio rada.

Marko Golub

Pročitajte i ...
'Finale 2009!' - nagrada Radoslav Putar
T-HTnagrada@msu.hr

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici