43. Zagrebački salon

03.04.2009. Print | Pošalji link

Postoje dvije vrste Salona: oni koji se ne sviđaju nekima, i oni koji se ne sviđaju nikome.

Iz raznoraznih razloga i interesa u ovu vrstu izložbi redovito se polažu velika očekivanja, i zadovoljiti baš sve jednostavno je nemoguće. Umjetnici hoće priliku za izlaganje, i sa egoističnim pravom, ali ipak nekim pravom, strašno su razočarani kad ih se nekamo ne uvrsti. Publika, ne računajući onu iz prve skupine, hoće iz onog što gleda razabrati neki smisao. Organizatori, a to su najčešće strukovne udruge, moraju pomiriti prve s drugima, producirati nešto čime se neće osramotiti, a vlastito mnogobrojno članstvo uvjeriti da se ne mora osjećati otuđenim. Kustosi moraju zadovoljiti sve nabrojeno, i još to dobro konceptualno upakirati. Za početak, aktualni ULUPUH-ov 43. Zagrebački salon, u području takozvanih primijenjenih umjetnosti i dizajna, statistički ne funkcionira kao revija recentnog stvaralaštva u nacionalnom ključu. Taj kriterij kod nas se uvijek iznova uzima kao najviše određujući faktor za format izložbe kao što je Salon, no istovremeno je, opet tradicionalno - i najkritiziraniji. 43. Zagrebački salon postavljen u garaži na Kvatriću po tome nije 'normalno' izdanje ove manifestacije, no posve je dovoljno reći kako je ono zadnje 'normalno' izdanje, realizirano pod brojem 37 prije više od šest godina, bilo nešto što se doista nikome nije svidjelo.

Tu leži fatalna razlika između izložbi s kustoskom koncepcijom, tendencijom ka kontekstualiziranju, te često neizbježnom prevagom pozvanih autora; i izložbi strogo baziranih na naoko demokratičnijem principu žiriranja radova po kategorijama. Ovo prvo ipak je na kraju bolje, jer vidjeti vlastiti 'dobar' rad u društvu gomile loših i u okviru neodržive koncepcije što se prenapregnula i pukla samo zato da nikog ne bi ostavila uplakanog, i nije neka sreća. Prvoj, sretnijoj skupini, nesumnjivo pripada i 43. Zagrebački salon pod naslovom „Anti-dizajn / trajne alternative“, s pridodanim pitanjem o „društvenoj odgovornosti autora“. U tih nekoliko pojmova naznačene su teme ovogodišnjeg Salona, no gleda li se izložba u cjelini, te sa svim popratnim programom, posrijedi je daleko širi i riskantniji zahvat od pukog tematskog uokvirivanja odabrane skupine radova.

Ono što kustosica Silva Kalčić konačno pokušava preispitati su sama područja 'primijenjenih umjetnosti', čiji su naziv i definicija doista arhaični, te 'dizajna', s čijim se pravim značenjem javnost tek počinje upoznavati. Pitanje 'društvene odgovornosti', primjerice, tako nije tek izdvojena jedna od tema utkanih u dio produkcije, nego jedno od temeljnih pitanja dizajnerske prakse uopće. Isto tako, riječ 'primijenjeno' ne tretira se kao oznaka za skup kategorija koje pripadaju određenom području, nego u smislu kriterija koji određuje predmete kakvi osim estetske komponente imaju i uporabnu vrijednost, odnosno praktičnu svrhu. Ta 'svrha', međutim, ne leži samo u funkcionalnosti predmeta u onome za što se on neposredno upotrebljava, nego općenito u nečemu što proizlazi iz namjere da se društvo i svakodnevica učine boljima. U izboru radova je tako stavljen naglasak na socijalno svjesne projekte, one s didaktičkom i edukativnom komponentom, one koji propituju i kritiziraju, ili one koji gledaju u budućnost.

U tome Salon doista nastoji pokazati svijetlu sliku domaće dizajnerske i primijenjeno-umjetničke produkcije. U segmentu dizajna nema korporativnih narudžbi, nego su tu većinom kulturne produkcije, ekološki svjesni projekti, radionice i projekti namijenjeni zajednici, poboljšanju kvalitete života, i slično. Primjer radova s Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu stvarno je u tom smislu vrijedilo izdvojiti, pa i nagraditi. Čak i ondje gdje se primjećuju pojedini otkloni od prevladavajuće teme, ipak ostaje vidljiva utemeljenost projekata na lokalnim problematikama i rješavanju pitanja koje nalaže suvremenost. Tamo, pak, gdje ni toga nema, ostaje barem otklon od mainstreama, te njegove estetike i konotacija. Zamjetan je i broj suvremeno-umjetničkih radova, koji možda u ovom kontekstu djeluju strano, ali u raspoloženju i namjerama su ipak bliski prosjeku Salona, te u većini slučajeva sadrže barem neku poveznicu s dizajnom. Ovogodišnji Salon jest drugačiji, neki konci evidentno vire vani, nije savršen, ali njime se ipak uspjelo i ponešto važnoga reći. Ne samo na razini koncepcije, nego i radova, i to začudo - u iznenađujuće većoj mjeri.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Objavljene nagrade 43. Zagrebačkog salona
Garaža ili gdje otvoriti 43. Zagrebački salon
Zagrebački salon primijenjenih umjetnosti i dizajna - u garaži

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici