Corpus - Goran Škofić

30.04.2009. Print | Pošalji link

Prvo pitanje koje si posjetitelj može postaviti pri ulasku u na izložbu „Corpus“ mladog umjetnika Gorana Škofića je: o čijem se tu tijelu zapravo radi?

S lijeve i desne strane od ulaza nalaze se dva ekrana. Na jednom sedam identičnih klonova umjetnika naizmjenično golf palicom udara svoje loptice u smjeru gledatelja, a na drugom, sinkronizirano i savršeno točno, loptice upadaju u namijenjenu im rupu – dakle, 'čuvajte glavu!'.

„Corpus“ je već u tom svom prvom dijelu zapravo Škofićev korak u dublje područje galerijskih video instalacija, takvih gdje sam ambijent igra određenu ulogu, te gdje su ekrani takoreći naštimani jedan na drugog, ali i na posjetitelja. Raniji Škofićevi radovi, kao više puta izlagani „Pilot 01“ i „Kuća lutaka“, bili su mnogo drugačiji, izgledali su dramatičnije, mračnije i tjeskobnije, a oba duguju ponešto estetici video spotova, koje je Škofić u međuvremenu počeo i snimati. „Kuća lutaka“ bila je klasično narativna animacija uvjetno rečeno u žanru horora, dok „Pilot 01“ nije sadržavao neku jasnu priču, ali u svoj svojoj iznimno vješto izrežiranoj vizualnoj, zvučnoj i montažnoj neurotičnosti nije  ju baš ni stizao prenijeti. „Corpus“ postavljen u Galeriji Karas je, dakle, posve nešto drugo – ležeran, duhovit, čist, ispeglan i smišljeno komunikativan rad. S puno, jako puno Gorana Škofića i njegovih klonova.

Svaki od video zapisa koji se vrti u loopu donosi po jednu s više identičnih umjetnikovih likova ubrzanu, a time i višestruko i mnogostruko učinkovitiju radnju. Zbog same petlje i beskonačnog ponavljanja uvijek istoga, lako je povući neku sizifovsku metaforu, no čak i ako jesu besmislene, nijedna od aktivnosti umjetnikovih klonova ne odaje ni frustraciju niti užitak. Mnogobrojna 'tijela' u neprekinutoj akciji potvrđuju svoju sumnjivu 'besmrtnost', a Škofić ih režira na način da oni svi zajedno neprestano proizvode njegovu vlastitu fantaziju o bivanju, opet mnogostruko, boljim, jačim i bržim. Sedam kloniranih golfera tako uspješnije izvode svoje sportske poteze, banda Škofića koji preskaču ogradu iskazuje svoju snagu u brojevima, u teretani bildaju pet puta jače, u odijelima usklađeno plješću na nekom nastupu, ili neumorno čiste more od odbačenih automobilskih guma, motika i drugih apsurdnih predmeta. Druga razina 'mnogostrukosti' umjetnikovih identiteta događa se u međuodnosu između svih različitih situacija. Njegove 'persone', kao svojevrsne maske za pojedinačne prilike, jednako vješto obavljaju zadanu im ulogu u svakom novom okruženju. Pritom su hladne, gotovo beživotno koncentrirane na sitne odsječke svojih elektroničkih života.

Škofić krajnje uvjerljivo manipulira slikom, ali namjernim pretjerivanjem ne dozvoljava da manipulacija postigne svoj puni učinak, pa sve skupa, počevši od one težnje za bržim, jačim i većim djeluje komično. Pitanje 'što je stvarno', ili koje je tijelo 'pravo' ili izvorno tu, dakako, nema više nikakvog smisla. Medij Škofiću služi da za sebe simulira neku vrstu osobne emancipacije, koja ide i dalje u bijeg od svake odgovornosti prema društvu i sebi samome. Ništa više, i ništa manje od toga. Prizor s mrtvacem oko kojeg se motaju njegovi klonovi predstavlja vjerojatno najradikalniji odmak od vezanosti s realnim, što god to 'realno' bilo. Čak i kada je riječ o smrti, Škofićevi dvojnici iskušavaju svoju slobodu u tome da budu očajni, sućutni, znatiželjni, ali i posve nezainteresirani.

Marko Golub

Pročitajte i ...
'Finale 2009!' - nagrada Radoslav Putar

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici