Nehotični i slični radovi - Antun Maračić

19.05.2009. Print | Pošalji link

Čim je se gleda kao koncept, nehotičnost odjednom dobiva nepredviđenu vlastitu težinu.

Naime, čak i ako ona proizlazi iz izostanka volje autora u nekom procesu, sam čin izlaganja iste te nehotičnosti u javnosti podrazumijeva predumišljaj, a time i naglašenu, presudnu 'hotimičnost'. Tako je upravo s izložbom „Nehotični i slični radovi“ Antuna Maračića u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Kao što sam naziv kaže, baza te izložbe su neplanirano, slučajno i usputno nastali radovi. Mahom je riječ o fotografijama i kratkim videima na kritičnom rubu između toga da li ih vrijedi izložiti, i time im pridati važnosti, ili ne. Oni pritom nisu čak proizašli ni iz nekog grubog i labavog sistema pravila, koji bi slučajnosti dopustio da se uzdigne u kakvo univerzalno načelo. Dapače, oni najnehotičniji od 'nehotičnih' su doslovce otpaci nastali neopreznošću ruke na okidaču, a pronađeni u memoriji digitalnog fotoaparata. Pojedinačno, oni su negdje između nezanimljivog i beznačajnog, ali zajedno - što će Maračić u svojevrsnoj izložbenoj post-produkciji uspjeti i pokazati – imaju smisla i opet neke 'nehotične' veze s drugim radovima iz njegove bliže ili dalje umjetničke prošlosti. Ili ukratko, 'sličnima'.

'Slični' iz naslova dijelom pripadaju 'kanonu' autorovog opusa, a riječ je analitičkim fotografskim serijama s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, kao što su „Alea iacta est“, „Stol“, „Istovremeno registriranje potiljka i en face“ ili „Demonstracija odnosa subjekt - objekt“. U takozvanom unutrašnjem prstenu Galerije Proširenih medija smjestio se dio višegodišnjeg ciklusa „Lokrum“, u kojem Maračić dnevnički, iz uvijek istog očišta, dokumentira dubrovački otočić. Tu je i također izlagana serija 'usvojenih slika', s preuzetim i uvećanim fotografijama iz novinske crne kronike te pripadajućim komentarima, i tako dalje.

Budući da najviše vremena provodi upravo u Dubrovniku, novije radove većinom povezuje evidentiranje umjetnikovog vlastitog prisustva u njegovom neposrednom okruženju. Ono, međutim, nikad nije izravno, te se prepoznaje tek izvan kadra. Tako je, primjerice, pogled na Lokrum, iz istoimene već spomenute serije, svojevrsna njegova privilegija kao direktora tamošnje Umjetničke galerije. U fotografijama objedinjenima naslovom „Moje drage“ klasičnim portretom zabilježene su osobe s kojima je u svakodnevnoj interakciji, a riječ je mahom o ženama koje rade u raznim uslužnim djelatnostima. Na dan Svetog Vlaha pak pred foto-kamerom duhovito za doručkom improvizira obraćanje istome svecu, inače zaštitniku grla, kojemu je očito nešto gadno skrivio, čim ga ovaj kažnjava laringitisom.

Stari, novi, i 'nehotični' radovi u zajedničkom postavu u određenom smislu kontekstualiziraju jedni druge, stvarajući pritom i neke neočekivane poveznice. Primjerice, pomična 'točka' na ogledalu koja Maračiću u analitičkom radu iz ranih osamdesetih služi da iskaže nešto o konceptualnoj prirodi fotografije i procesa fotografiranja, može se povezati s „Lokrumom“. I jedno i drugo su žarišne, ali istodobno i slijepe točke, oko kojih se sve orijentira, ali koje same za sebe izmiču događaju. Moment ključne odluke oko beznačajne stvari s možda univerzalnim posljedicama u fotografskom ciklusu „Alea iacta est“ ima nešto blisko sa slučajno odrezanim prekinutim gestama aktera iz „Nehotičnih filmova“. Ili pak s načinom na koji su se, iz nenamjenskog snimanja društva na putovanjima i za stolom, u dokumentiranim isječcima vremena formirale prave male anegdote.

Nehotični radovi nedvojbeno proizlaze iz tehničkih mogućnosti medija, koje su kompletno preobrazile današnji svijet slika. Raniji Maračićevi radovi štedljivo su bili koncentrirani na ono što je konceptualno bitno, dok u recentnijima jednostavno prati činjenicu da je danas bezrazložno odricati se nepretencioznog, konstantnog svjedočenja svakodnevice koje su tehnologija, te servisi poput YouTube-a i Flickr-a, drastično potencirali. Antunu Maračiću, i njegovom pristupu fotografiji, to je samo išlo na ruku.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Damir Sokić – HDLU je počeo funkcionirati kao 'tajno društvo'!
Je li HDLU 'tajno društvo'?
Nevidljive galerije Željka Kipkea
Željko Kipke i 'nevidljivi' MSU
Osim zidina, razgledajte u Dubrovniku i američku grafiku
Američka grafika u Dubrovniku
Anto Jerković potpisuje sve što je plavo
Retrospektiva Ante Jerkovića u Umjetničkom paviljonu
Izložba Pabla Picassa ipak otvorena u Dubrovniku
Unatoč nezainteresiranosti Ministarstva kulture, Picasso u Dubrovniku

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici