Hrvatski trijenale grafike

03.07.2009. Print | Pošalji link

Manifestacijama kao što je Hrvatski trijenale grafike, obljetnice uvijek dobro dođu da obilježe, ako ništa drugo, svoj vlastiti opstanak.

Pola stoljeća kontinuiteta u ovom je slučaju glavna misao koja se organizatorima motala po glavi, kao i ona vječita pitanja o tome gdje smo sad, što radimo, i kamo stremimo. Preživljavanje je tu bitna stavka, jer čitava zamisao izložbi grafičke umjetnosti i polazi od toga da se održi razina vidljivosti produkcije koju pokrivaju. Uvijek vrijedi vidjeti što je to recentno proizašlo iz aktivnosti likovnih akademija, te što novoga dolazi od autora kojima je grafički medij glavna preokupacija, kao i od onih koji će samu manifestaciju iskoristiti kao okvir u odnosu na koji će preoblikovati svoje ideje i možda pokazati nešto novo i drugačije. Preživljavanje, međutim, nije i jedino o čemu se pritom mora razmišljati.

Na internacionaliziranje izložbi ovog tipa kod nas se nažalost prečesto gleda kao na modu, a ne osnovnu potrebu, jednako kao što se problemske izložbe unutar takvih cjelina tretiraju tek kao dekoracija kojom će se manifestaciji na marginama njenog trenutnog izdanja dati kakav-takav komad identiteta. Iako je bilo pokušaja da se Trijenale djelomično internacionalizira, praksa nije zaživjela, pa domaćim grafičarima ne preostaje ništa drugo nego uvijek se iznova sučeljavati sa sobom samima. Okviri toga što grafika jest i znači redefiniraju se uglavnom nevoljko i kozmetički, područja poput dizajna prepuštaju se drugima, a kontekstualiziranje unutar šire suvremenoumjetničke produkcije vječito ostaje u drugom i trećem planu.
 
Ako ne računamo jednu od buba Edvina Dragičevića, koja je, valjda kao paradigmatski primjer grafičarskog bavljenja zanimljivim teksturama, odabrana za naslovnicu kataloga, identitet 5. Trijenala grafike očekivano u najvećoj mjeri oblikuju takozvane prateće izložbe. Dok glavna selekcija nudi trogodišnje obilje poetika i pristupa grafičkom mediju, one su tu da daju fokus jednom dijelu Trijenala, te da ga postave u komunikativan odnos sa sadašnjim trenutkom u umjetnosti, ali i sa poviješću. Što se toga tiče, same teme koje je Trijenale u ovom svom izdanju otvorio zvuče zanimljivo. Tu je izložba „Algoritamska umjetnost i konstruktivni sistemi“ u Kabinetu grafike, koju je kustosica Vesna Kedmenec Križić koncipirala kao dijalog s prošlošću, konkretno s nekima od epohalnih dosega kasnog modernizma šezdesetih i ranih sedamdesetih. U prostoru Galerije PM, u okviru Doma HDLU-a gdje je postavljen najveći dio Trijenala, nalazi se pak selekcija odabranih autora Ružice Pepelko pod nezgrapnim naslovom „Subverzija kolektivne (ne)svijesti“.

Ova druga koncentrirana je na umjetnost koja se kritički postavlja prema društvu, pri čemu sam okvir grafičke izložbe sužava selekciju na radove koji se daju uklopiti u kriterij medija i tehnike. Zamisao je dobra, ali rezultat je pomalo konfuzan. Parola kolektiva Bukanojz „Ne želim raditi djecu za ovu državu“ djeluje izgubljeno među daleko manje eksplicitnim radovima, a mail art razglednice Željka Badurine još jednom se izlažu na neodgovarajući način, kao sličice 'za na zid'. S druge strane, Mejra Mujičić sretno kombinira 'grafički' karakter rada s tematikom identiteta, dok je najbolju 'sredinu' pronašla Ines Krasić. Predimenzionirani pečati i uvećani listovi 'izjave o autorstvu' su rad koji istodobno uspijeva ironizirati birokraciju, status autora i umjetničkog djela, te istom ironijom još i ošinuti sam institucionalni okvir grafičke izložbe.
 
Koncepcija „Algoritamska umjetnost i konstruktivni sistemi“ našla se u ugodnijem i daleko manje zagušenom Kabinetu grafike, ali 'dijalog' koji predlaže i nema baš najsretnije odabrane sudionike. Riječ je o primjerima eksperimentalnih, sistemskih, programiranih i konstruktivnih pristupa koje su u praksu uveli umjetnici kao što su Ivan Picelj, Vilko Žiljak i Vjenceslav Richter. U taj 'dijalog' s njima stavljeni su noviji autori Igor Čabraja i Vlatko Čerić, pri čemu je, nažalost, ključ po kojem su izabrani tek činjenica da ponavljaju isto ono što je što je netko drugi radio četrdeset godina prije njih. Duh generacije koja je iznijela Nove tendencije i početke računalne umjetnosti, danas su naslijedili autori u području elektronske i digitalne umjetnosti, što su uostalom pokazale i neke recentne izložbe, a ne imitatori koji se na stare forme nadovezuju tek novim sredstvima.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici