Ne bi li bilo jednostavnije da vlada raspusti narod i izabere drugi?

09.07.2009. Print | Pošalji link

U zadnjih mjeseci kustoski tim WHW se u Galeriji Nova koncentrirao na pokazivanje inserata iz nadolazećeg Istanbulskog bijenala.

Domaća publika trebala bi se osjećati privilegiranom, jer se stvara dojam kako se kroz čitav ovaj ciklus jedna velika međunarodna izložba ne samo priprema, nego i doslovce pakira upravo u Zagrebu. Sâm WHW seriju zagrebačkih izložbi doista i tretira kao platformu na kojoj se komadići slagalice javno stavljaju na svoja mjesta, a to što tri dosad održane izložbe malog formata izgledaju kao grubi komadi nemontiranog materijala iz veće cjeline, nije nikakva slučajnost. Štoviše, dojam pojačava činjenica da su sve potpisane nasumično odabranim citatima Bertolta Brechta. Brechtov je song «Od čega čovjek živi» iz «Opere za tri groša» uzet kao polazište samog Bijenala, a spomenuti citati, izvučeni iz konteksta, redom ostaju visjeti u zraku poput još nepovezanih komada kakve mistične objave.

Najnoviji od njih, koji glasi «Ne bi li bilo jednostavnije da vlada raspusti narod i izabere drugi?», nakon Sanaderove ostavke zvuči aktualnije nego ikad. Forma pitanja i prijedloga, koja od čitatelja odmah traži reakciju, najavljuje i karakterističan ton samog Istanbulskog bijenala. On će se, kažu, baviti postavljanjem urgentnih društvenih i ekonomskih pitanja, pitanja o društvenoj poziciji umjetnosti i mogućim učincima njenog djelovanja u socijalnoj i političkoj stvarnosti. Aktualna izložba u Galeriji Nova predstavlja dvojicu umjetnika i jedan kolektiv, koji svi djeluju upravo na toj liniji. Oni nisu autori koji će proizvesti nove artefakte za nove društvene utopije, nego umjesto toga svojim idejama, zapažanjima i konkretnim prijedlozima vezanim uz društvenu i političku stvarnost, daju vidljivi oblik. Od publike zatim očekuju da reagira, odnosno da formira vlastiti stav. Sam taj 'stav' ne odnosi se na procjenu kvalitete rada, nego ideja koje su u njemu sadržane.

Tamas St.Auby je stari mađarski avangardist koji je još od 70-ih zaokupljen idejom 'standarda minimalne egzistencije'. Po njemu bi svatko trebao imati pravo na minimalni prihod koji bi se crpio iz državnih vojnih budžeta, a u Galeriji Nova o tom se prijedlogu može i glasati, i to prema modelu odlučivanja direktne demokracije. St.Auby u galeriji postavlja rad-parazit, kabinu za glasanje s posebnim ulazom, koji potencijalnom glasaču omogućava da kompletno zaobiđe razgledavanje ostatka izložbe ako to želi. Kabina izgleda improvizirano i primitivno, sa zastorom od trske, plastičnim stolcem i jeftinom reprodukcijom «Dolaska Hrvata» na vratima, a estetika siromaštva vjerojatno reflektira i St.Aubyjevu ustrajnost u tome da, unatoč značajnom mjestu koje zauzima u mađarskoj umjetnosti, održi razinu neovisnosti od galerija i institucija.
Poljski umjetnik Artur Žmijewski proslavio se s dokumentarističkim radovima baziranim na sociološkim eksperimentima. Koristeći laboratorijske situacije, Žmijewski je s hladnom znanstvenom preciznošću istraživao i pokušavao pokazati, u osnovi, što to znači biti čovjekom i pripadnikom društva. U novom radu «Democracies» riječ je o dugačkom nizu dokumentarnih snimaka različitih prosvjeda i drugih javnih okupljanja širom svijeta, no čovjek, ljudsko tijelo i njegovo ponašanje opet je u fokusu umjetnikovog zanimanja. Francuski kolektiv «Société réaliste» koristi se dizajnom u predstavljanju svojih analiza odnosa kulturnih i nacionalnih identiteta na teritoriju Europe. U njima ne dolaze ni do kakvih posebnih zaključaka, nego na temelju različitih apsurdnih, ali egzaktnih, vizualizacija prikupljenih podataka, traže od publike da sama o tome razmišlja. Najzanimljiviji je plakat na kojem, na temelju obrisa zidova koji su širom kontinenta služili za razdvajanje kultura i nacija, kreiraju novu vrstu pisma, dakle novu vrstu komunikacije.

Kao cjelina, izložba ne ostavlja dojam zaokruženosti, no tome se nije ni težilo. Posebno rad Žmijewskog, umjetnika čije se ime zadnjih godina pojavljuje na skoro svim značajnijim skupnim izložbama i bijenalima, u mračnom podrumskom prostoru galerije gotovo da stvara atmosferu zakutka kakve ogromne izložbene postave s masovnom publikom. Možda zbog prosvjednika u video zapisima, možda jer se stvarno i radi o najavi Istanbulskog bijenala. No, dijelom je to karakteristično i za druge WHW-ove izložbe, jer se sve više čini kako je njihova aktivnost više dugotrajan, kontinuiran projekt, nego serija pojedinačnih izložbenih proizvoda koji stoje sami za sebe.

Marko Golub

Pročitajte i ...
'Od čega čovjek živi?' - 11. Istanbulski bijenale
Istanbulski bijenale - uspjeh kustoskog kolektiva WHW
'Alabama song' - roman o Zeldi Fitzgerald
Međunarodni festival malih scena Rijeka 2009 - komentar
Još jedno predstavljanje nadolazećeg Istanbulskog bijenala u Zagrebu
'Onaj koji zna da zna, još ne zna kako znati'
Švejk u Drugom svjetskom ratu - Diego de Brea
Istanbulski bijenale pod WHW-om
What Keeps Mankind Alive?
I konje ubijaju, zar ne - Ivica Boban

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici