366 rituala oslobađanja - Igor Grubić

28.08.2009. Print | Pošalji link

Jedna od najzanimljivijih fotografija koje dokumentiraju akcije i intervencije „366 rituala oslobađanja“ Igora Grubića snimljena je u Miškecovom prolazu.

Na njoj policajac u odori aparatom snima crvenim maramama zamaskirana lica na spomeniku sestrama Baković, najvjerojatnije ne znajući što bi s tim, kako bi kategorizirao taj anonimni čin, je li autor intervencije učinio nešto da našteti spomeniku i je li baš dramatično i nepovratno time poremetio neki normalan i uobičajen red stvari? To je tipična situacija za jedan, po svoj prilici, akt poetskog terorizma, onakav kakav nikog neće ubiti, povrijediti, oštetiti, ili mu barem to nije namjera. Mnogi od Grubićevih svakodnevnih, inicijalno anonimnih i ponekad ilegalnih „rituala oslobađanja“ ciljali su upravo na spomenike i javne skulpture. A one su pak i inače magnet za intervencije koje, doduše, rijetko u kreativnom smislu idu dalje od apliciranja genitalija i nasumičnih grafita. Grubić ih, postavljanjem već spomenutih crvenih marama i tabli s revolucionarnim citatima, želi oživjeti, a to pak govori više o njemu i njegovoj poziciji „usamljenog revolucionara“ u ovom projektu nego što se na prvi pogled može činiti.

Grubić je drugačiji od prosjeka umjetnika koji se bave socijalnim angažmanom i društvenom kritikom. On nije tip koji će odabrati skupinu za čija će se prava boriti i onda s njom raditi do iduće izložbe. Njega društveni problemi, kao ono što percipira oko sebe, osobno pogađaju, i nastoji ih tretirati na istoj razini kao svoja posve privatna nezadovoljstva, nesigurnosti i dvojbe. Kad 'mrtve' spomenike 'oživljava' proglašavajući ih nekom vrstom suučesnika i aktivnih boraca, Grubić na određeni način otkriva svu ranjivost, pa i patetičnost svoje pozicije. Volja da se odupre letargiji i lijenosti ljudima se ne može nametati, pa im Grubić u javnom prostoru ostavlja najčešće diskretne, male i nenametljive znakove, poput poruka na žutim post-it papirićima, koji sugeriraju da možda ne bi bilo loše zauzeti aktivan stav prema društvu u kojem živimo, jer to je bitka koju svatko ponajprije treba izboriti sam sa sobom.

Knjiga „366 rituala oslobađanja“ nužan je nusprodukt jednogodišnje serije istoimenih akcija i intervencija, jer je to jedini način da se dobije potpuna informacija o stvarima koje su se zbile mahom nenajavljeno i nevidljivo svima osim slučajnim prolaznicima i malobrojnom krugu suradnika. Od duhovitih prerada nacionalističkih grafita do parola „vratite tvornice radnicima“ - sve je tu fotografski dokumentirano. Sam umjetnik napisao je kratke opise pojedinih intervencija i akcija, a uvodni tekstovi sadržajno nude ono što je potrebno da bi se serija i njen kontekst objasnili, te ništa manje i ništa više od toga. Kustosice Antonia Majača i Ivana Bago daju uvod koji sadrži većinu toga što je bitno znati o Grubićevom dosadašnjem radu, a da kontinuitet održe vidljivim. Sezgin Boynik s druge strane potpisuje općenitiji tekst o umjetnosti koji pretendira biti kritičan prema društvu, analizirajući potencijalne nedosljednosti i kontradikcije takve prakse.

Što se tiče pak Grubića, on je i u obrazloženjima u knjizi, jednako kao i u samim akcijama, jednostavan i izravan, jasno navodeći kako je u cijelom procesu slijedio svoje emotivne, a ne intelektualne impulse. I doista, to i jesu takvi radovi. Ako mu se sviđaju, čitatelju knjige o Grubićevih „366 rituala oslobađanja“ lako je osjetiti i neku vrst blage krivnje zbog toga što mu se sviđaju, jer u njima ima patetike, naivnosti, pretjeranog idealizma, i moraliziranja koje ne ostavlja baš mjesta humoru. No, prigovarati na sve te stvari u kontekstu jedne umjetničke prakse koja, nimalo ne kalkulirajući, etiku stavlja na prvo mjesto, bilo bi strašno cinično. Osim toga, Grubić ne radi umjetnost zato da bi se o njoj pisali visokoparni teorijski tekstovi, niti da bi smo pred njom duboko zamišljeno stajali. Njegovi „rituali oslobađanja“ za njega su osobno pročišćenje, a za nas iskrene, čisto ljudske pozitivne geste koje će pomoći da se pomaknemo, ili neće.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Gender Check - Velika izložba o 'muškom' i 'ženskom' u umjetnosti Istočne Europe
Bojana Pejić – Zašto ne Istočna Europa?
'Od čega čovjek živi?' - 11. Istanbulski bijenale
Istanbulski bijenale - uspjeh kustoskog kolektiva WHW
Igor Grubić spreman je za Istanbul
Grubićeva 'Priča s istočne strane' na Istanbulskom bijenalu
'Dodiplomsko obrazovanje' Siniše Labrovića uskoro će biti ukoričeno!
Priručnik za kriminal Siniše Labrovića na Istanbulskom bijenalu
Narančasti pas ili nenapisana povijest performansa
Narančasti pas i druge priče – predstava o povijesti performansa

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici