Lability - Ivana Franke

12.09.2009. Print | Pošalji link

Ponekad nije loše vjerovati upozorenjima, čak i kad se radi o izložbi.

Čak i ako ste iz dosadašnjih iskustava naučili kako iza navodno opasnih koncepata, nezgodne arhitekture i napomena o sadržaju neprimjerenom određenim uzrastima najčešće stoje sasvim benigne stvari. Kratko upozorenje pored crnog zastora koji zaklanja ulaz na izložbu Ivane Franke u Umjetničkom paviljonu kaže kako je unutra potpuni mrak, sugerirajući otprilike da treba paziti i biti na oprezu da ne ugaziš nespretno nogu bližnjega svoga, ne polomiš tehniku ili nedajbože ključnu kost. Uglavnom sve je to tamo sročeno sažeto, kratko, precizno i seriozno, baš onako kako dresiranom uhu zvuči za Frankeinu izložbu „Lability“ primjenjivi termin 'prostorno-svjetlosna instalacija'. Tko bi to u početku shvatio ozbiljno znajući da u domaćim tehničkim produkcijskim uvjetima za suvremenu umjetnost, primjerice, zvučno i svjetlosno izolirani boks nerijetko znači nezgrapno skrpanu prostoriju propusnu na zvuk i svjetlo. A tu je onda još i Ivana Franke, umjetnica čije radove obično opisuju atributi kao što su diskretno, transparentno, fragilno, latentno, poetično, dok ih fizički tvore materijali kao što su flaks iliti najlonski konac, pleksiglas, prozirna ljepljiva traka i slično. Na koncu, tko se uopće još boji mraka?

E pa, tko misli da se ne boji, i da je prebolio sve dječje strahove, neka izvoli probati. Jedan korak u zaista nepropusno crni središnji prostor Paviljona, i već je nestalo tlo pod nogama, prst pred nosom, nos pred očima, strop nad glavom, a niste više sigurni ni gdje je zastor kroz koji ste trenutak prije ušli. U glavi se vrte spasonosni scenariji: Umjetnički paviljon radi do 7 navečer, kada sigurno mora doći čuvar da valjda ugasi mrak i upali svjetlo, i on će vas pronaći blijede i sklupčane u nekom kutu ako već niste odlutali predaleko. Gledatelj je upravo doživio šokantnu smrt svojih osjetila, a Ivana Franke je jedna mračna i zla umjetnica!

Pogled visoko gore, gdje bi trebala biti kupola Paviljona, otkriva tanku, oblikom savršenu kružnicu sastavljenu od puno sitnih svjetlosnih točaka. Taj varljivo fiksni orijentir, međutim, ubrzo prestaje djelovati pouzdano, jer se počinje sužavati sa svakim daljnjim korakom prema njegovom centru. To je ono što na ovoj izložbi čini za svakog gledatelja pojedinačno, jedinstveno iskustvo, koje se može doživjeti kao interakcija, ali nije prava interakcija, nego iluzija interakcije i igra naših vlastitih osjetila s nama samima.

Ivana Franke je u tome majstor, i to, izgleda, puno veći majstor nego što je bila dosad. Mnogi raniji radovi bili su objekti ili čitavi ambijenti bazirani na rasterima i kompliciranim geometrijskim tijelima čija je materijalna komponenta uglavnom vidljiva i u svojevrsnoj labilnoj vizualnoj ravnoteži sa efektima odraza, prozirnosti i optičkom igrom koju su proizvodili. Trik je bio u tome što su se savršene geometrijske konstrukcije njezinih radova naša osjetila doživljavala kao fluidne, neuhvatljive i u stalnoj promjeni. Takav suptilni pristup stvari tražio je i vrlo angažiranog promatrača, koji će znati cijeniti ono što mu Ivana Franke ima za pokazati. „Lability“ ne zahtijeva tu vrstu angažmana, nego umjesto toga gledatelja baca u prostor u kojem mu je u potpunosti izmaknuto tlo pod nogama, i nema izbora nego igrati njenu igru. Osim ako je znatiželjan, jer tada igra postaje još zanimljivija.

Fleš ugrađenog fotoaparata u mobitelu je dobar prijatelj u mračnom svijetu „Labilityja“ i sa sve četiri svjetlosne instalacije pod krovom Umjetničkog paviljona. U kratkom bljesku teško da će pomoći pojasniti stvari, ali će zato otkriti kako iza svakog od efekata koji redefiniraju naše shvaćanje prostora i percepcije stoji fizički predmet koji nikad ne bismo očekivali - poput kaveza s tankim prozirnim nitima, ili golemih rotirajućih zavjesa u desnom krilu galerije. Iznenađujući izlazak kroz još jedan od zastora u svijetlu prostoriju sa stražnje strane Paviljona dolazi kao nagradno osvježenje, ne zbog tamo izloženih grafika i skulpture-objekta, nego jednog strateški visoko postavljenog zrcala koje održava stvarni dekorativni luster, izvor svjetla koji odjednom tako neobično i čarobno izgleda nakon mraka i nesigurnosti koja je prethodila. Svijet, i svjetlost, odjednom su opet onakvi kakve smo naučili poznavati. To je taj suptilan moment, tipičan za Ivanu Franke, koji možda ne vizualno, ali zato konceptualno sjajno dopunjava i zaokružuje cijelu izložbu „Lability“, i koji je bez dugog i uzbudljivog tapkanja u tami teško doživjeti.

Marko Golub

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Likovnost 2009.
Od Klovića i Rembrandta preko Warhola i Picelja do NSK i MUO
Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja
Kinetizam u Umjetničkom Paviljonu
Kinetizam od početka do danas
Ivana Franke na Venecijanskom bijenalu predstavila svoj 'Latency'
Branko Franceschi

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici