I speak true things - Marko Tadić

16.09.2009. Print | Pošalji link

Ima nečeg čudnog, pa i pomalo uznemirujućeg u Nagradi Radoslav Putar i tome kako je zamišljena.

Nagrada je namijenjena mladim umjetnicima do 35 godina starosti, i što se toga tiče nije jedina, ali sam proces, odnosno, cjelogodišnji ciklus koji ona formira, čini je ponešto posebnom. Prvi dio nagrade je studijski boravak u New Yorku, a drugi je i, nekoliko mjeseci kasnije, samostalna izložba koja se unatrag posljednjih nekoliko godina održava u Galeriji Miroslav Kraljević. Jasno je da izložba može, ali ne mora, reflektirati američka iskustva pobjednika, ali sva očekivanja obično su usmjerena prema tome. Od dobitnika ili dobitnice nagrade, dakle, kao da se očekuje neka vidljiva preobrazba, odnosno, kao da će prošavši kroz cijeli ciklus od prijave, preko finalne izložbe, studijskog putovanja i boravka, do samostalnog izlaganja, na kraju izaći drukčija osoba i umjetnik od onog kakav je bio prije.

Sve ovo zvuči strašno mistifikatorski za nešto formalno jednostavno i službeno, ali u kontekstu izložbe Marka Tadića «I speak true things» možda je baš takav uvod i potreban, jer ništa, baš ništa na toj izložbi nije ni doslovno, ni jednostavno, niti lako čitljivo. Teško je reći što je Tadić, kao prošlogodišnji dobitnik Putara, donio iz Amerike, ali izložba je sva krcata motivima putovanja i potrage, stvarnih i imaginarnih geografija i pejzaža, zagonetnih znakova i isjeckanih tekstova koji kao da su spašeni iz kakvog nagorjelog ili naplavljenog prastarog dnevnika. Štoviše, ona sugerira kako je, u mislima ili stvarnosti, Marko Tadić proteklih mjeseci po svoj prilici negdje «bio», te u sva tri svoja segmenta nastoji zavesti gledatelja pričom koja možda i nije toliko nevjerojatna, koliko je sama po sebi iščašena, fragmentirana i rasuta uzduž i poprijeko postava.

Prvi njen dio su crteži i intervencije na geografskim kartama, u kojima sama pozadina zapravo ima ključnu ulogu. Na kartografskim prikazima različitih teritorija i kontinenata, u različitim mjerilima, Tadić ucrtava znakove u rasponu od geometrijskih oblika nalik dijagramima, kompleksnijih struktura koje podsjećaju na dijelove arhitekture, do elemenata koji mogu asocirati na oznake smjera kretanja ili veza između markiranih mjesta. U knjižici tiskanoj za izložbu istim tim crtežima na kartama pridruženi su kratki tekstovi na engleskom, koji otkrivaju kako je u središtu Tadićevog interesa motiv «Otoka» kao mitskog mjesta, i potrage za istim. Vječnost, besmrtnost, nestalnost i stalno kretanje također se spominju u tim tekstovima, redom posuđenima iz književnosti. Pitanje koje se u takvom kolažu asocijacija i motiva postavlja jest: tko je subjekt Tadićeve priče, tko je uopće pripovjedač, i da li je uopće samo jedan? Tim više što same karte na kojima Tadić intervenira pripadaju različitim vremenima i različitim prostorima, što se može prepoznati po pismu, jeziku kojim su geografske lokacije na njima napisane, ili konturama danas nepostojećih nacionalnih teritorija.

Video instalacija je, međutim, onaj najprivlačniji dio Tadićeve izložbe. Svojevrsna drvena «nastamba» unutar koje se vrti projekcija novog umjetnikovog animiranog filma, izgleda kao da ju je od naplavljenih dasaka sklepao kakav avanturist, koji je možda i pronašao skriveno kopno iza svih tajnih šifri i znakova sa Tadićevih karata. 'Zakopan' u dnu te mračne kutije, doslovce iza zelenog tepiha od trave i mahovine, prikazuje se film u kojem se izmjenjuju, i iz jednog u drugi pretapaju, daleki egzotični krajolici i građevine s visokim tornjevima, lukovima i šarenim kupolama. Slično kao raniji rad s kojim je prošle godine Tadić i dobio nagradu, i ovaj je nastao crtanjem, precrtavanjem i brisanjem kredom i spužvom na tamnoj ploči. Film ne sadrži posebnu priču, nego više djeluje kao nekakav začudni 'slide show' u kojem nam neimenovani istraživač prikazuje što je sve vidio na svom dalekom putovanju. A dok uranja u prizore, gledatelj možda neće ni primijetiti da ih zapravo gleda naslonjen na laktove, kao dijete koje sanjari, što je položaj uvjetovan samim postavom video instalacije, jer je u nju potrebno djelomično ući kako bi se rad pogledao.

Susret s Tadićevim radovima pomalo i jest kao susret s nekom dječjom maštarijom koju smo rijetko u stanju do kraja razumjeti, ali slike od kojih je sačinjena, i koje smo uspjeli pohvatati, itekako su efektne. Posebno ako ih se primi s povjerenjem, onako kako je sugerirano u naslovu koji, usred čitave zbrke nepovezanih slika, glasova i svjedočanstava, tvrdi: «I speak true things».

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici