Suvremeno hrvatsko kiparstvo

19.09.2009. Print | Pošalji link

Danas postavljati izložbeni pregled suvremene skulpture, bilo koje, pa tako i hrvatske, značilo bi uhvatiti se u koštac sa samim pojmom skulpture, njegovom evolucijom, odnosno onim što on znači u sadašnjem trenutku.

Upravo iz tog razloga sve ozbiljne izložbe kiparstva, a pogotovo one revijalne poput tradicionalnog Trijenala, neizbježno provociraju polemiku, bez obzira kakvom su se koncepcijskom doskočicom oboružale. Druga je, pak, priča s projektima koji pretendiraju pokazati nacionalnu reprezentaciju, odnosno služe, protokolarnim rječnikom, promociji hrvatske kulture u inozemstvu. Čim je nacionalni ključ u bravi, sve drugo pada u pozadinski plan, uključujući i pojam skulpture, odjednom opet jednoznačan i samorazumljiv kao zakucana pločica s prezimenom na vratima.

To se može pretpostaviti i bez da ste izložbu pod nazivom „Suvremeno hrvatsko kiparstvo“, postavljenu u Gliptoteci, uopće pogledali. Projekt potpisuje Ministarstvo kulture, koncepciju kustoska uzdanica Klovićevih dvora Jasminka Poklečki Stošić, a izložba je, prije Zagreba, proputovala Beč, Berlin i Bratislavu. Primarno je proizvedena za inozemnu publiku, pa je iz takve vizure treba i barem pokušati gledati, jer bi nam poruka izložbe izvan konteksta mogla lako i promaći. Svaki dobar diplomat zna kako u delikatnoj dinamici „međunarodnih odnosa“ nije jako zgodno kad iz poklon-paketa ispliva neka figura poput Marka Perkovića Thompsona, jer to nije dobro za naš imidž. A sada, zatvorite oči i zamislite hipotetsku situaciju: M.P. Thompson kurira izložbu o suvremenoj hrvatskoj skulpturi. Nemoguće? Ne baš, jer koncept izložbe „Suvremeno hrvatsko kiparstvo“ izgleda skoro kao da ga je dotični osobno pisao, kad već nije odabirao radove.

Ključni pojmovi izložbene koncepcije Jasminke Poklečki Stošić su zavičaj, povijest, podneblje, te kako nacionalna, tako i pučka tradicija i geneza. Ona vrednuje originalnost, ali takvu koja prolazi, riječima kustosice: „bez podilaženja aktualnim trendovima u sferi suvremene skulpture, gdje se sve više preferira dosjetka, a gubi 'prava' skulptura“. U središtu cijelog ovog promišljanja nalazi se ocjena kako su hrvatski suvremeni kipari, citiramo: „zadržali ono izvorno i jezgrovito što podsjeća na njihove zavičaje, i na bogato umjetničko nasljeđe kao neiscrpan izvor inspiracije“. I cijela ta priča ide od stoljeća sedmog, kako metaforički, tako i doslovno. Kontekst suvremene hrvatske skulpture čine i kamenoklesarske umjetnine ranosrednjovjekovnih crkvica i Majstor Buvina i Juraj Dalmatinac i Franjo Laurana, gnjavatorski ne ispuštajući nijednu, ma kako nategnutu priliku da se demonstrira doprinos hrvatske nacionalne kulture onoj europskoj. „Nastavljači hrvatske kiparske tradicije“ po Jasminki Poklečki Stošić preferiraju valjda onda isto tako 'hrvatske' kiparske materijale – kamen, drvo, i broncu. Ni krivi ni dužni, radovi sedamnaestoro umjetnika i umjetnica sudarili su se tako s retorikom „krvi i tla“ u konceptu koji ih u očima promatrača transformira u svojevrsne folklorne artefakte, monumente, arheološke gromade, iskopine i totemske figure iz daleke i egzotične zemlje Harahvata.

Jer, nije toliki problem u izboru. On je samo dosadan, enciklopedijski, nefleksibilan i jednim dijelom izgubljen u današnjem vremenu te bezidejnom i bezizražajnom postavu. Bilo bi zanimljivo ovako sklepani korpus „suvremenog hrvatskog kiparstva“ dopuniti, recimo, radovima Danijela Kovača, Ivana Fijolića ili Kristijana Kožula. Ali u ovoj konstelaciji nije ih lako zamisliti jer bi skulpture prvoga djelovale odveć svemirski, drugi bi unio zabunu s western, kung fu i superherojskom ikonografijom dvadesetog stoljeća, dok je treći pak previše sado-mazo za nastavljača hrvatske kiparske tradicije od pamtivijeka do današnjih dana.

Problem nije niti isključivo generacijski, jer bi čak i prisutni stari Kožarić, doduše, onaj malo smioniji Kožarić, mogao bez problema držati barem pola izložbe. Debelo brojčano nadmašena mlađa-srednja generacija na čelu sa Alemom Korkutom, Božicom Matasić i Marinom Bauer jednostavno ne stigne omekšati krute komplekse sredine i tradicije koji istiskuju i zadnji dah života iz sveprisutnog 'drvlja i kamenja'. I onda, među drvljem i kamenjem, čisto za zdravo raspoloženje dobro dođe vidjeti Kožarićevu skulpturu „Kozlić“, slikovitu nepodopštinu koja tako slatko asocira na prizor dva  psa koji se jebu.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici