Dogma

16.10.2009. Print | Pošalji link

Za vrijeme otvorenja izložbe u Galeriji Bačva, umjetnica Judith Witteman stoji na ulazu i traži od svakog posjetitelja ponaosob njegovo cijenjeno ime i potpis.

Inače ne pušta unutra. Potpis ili ništa. Ovaj improvizirani performans, smišljen nakon što joj je zrakoplovna kompanija izgubila rad koji je trebala izlagati na putu u Zagreb, zapravo je besprijekorno pogođen uvod u izložbu čiji je naziv «Dogma», kao i prilično koncizna definicija teme kojom se ta izložba bavi. Witteman, dakle, traži potpis, a time simbolički i bezuvjetno prihvaćanje onoga što slijedi, bez ikakvog osobnog uvida, bez ijednog dokaza, bez mogućnosti prigovora, iznad savjesti, dvojbi i sumnje - nagrada je upad u 'zajednicu', a kazna je svojevrsno izopćenje iz nje. Pametan i jednostavan rad ove umjetnice na trenutak zaista efektno razbija neke 'sumnje', i čini vam se da međunarodna izložba koja se bavi vjerskim, ali ne samo vjerskim, dogmama, neće tek tako predvidljivo isprepadati gledatelja križevima, svijećama, grobnicama, tamjanom i varijacijama na temu dežurnog sumnjivca koji još odavno smrdi. Ali tinta se nije ni osušila, a u slabo ventiliranom prizemlju Meštrovićevog paviljona tamjan već miriše, da ne nabrajamo opet sve ono ostalo.

U polutmini Bačve, «Dogma» je u općem prvom dojmu jedna sveukupno mračna, malo ljuta i iskompleksirana, malo agresivna, malo tugaljivo-sentimentalna, malo egzotična i multikulturalna, tamjanom namirisana audiovizualna instalacija. Sastoji se od radova tridesetak međunarodnih umjetnika, čija imena, međutim, nisu navedena uz pojedinačna djela, što je pomalo nepristojno, pa slijedom toga glavna zasluga i glavna krivica pada na kustosa izložbe Predraga Pajdića. Opis ove multimedijalne aždaje treba odnekud započeti, a možda nije loše krenuti od performansa irskog umjetnika Barneya Ashtona i njegovog asistenta. Dvojac, do struka obučen u svećeničke halje a od struka u nogometaške šorceve, u dvadesetominutnom naglašeno teatralnom nastupu malo skladno pjeva, pa malo glasno propovijeda, viče, upire prstom u publiku, i proziva licemjerje katoličke crkve. Onda Ashton izvadi skalpel, u grčevitoj gesti posežući za svojim preponama, ali na opće razočaranje - odustaje. Kraj. Pljesak.
Ako se naivno pitate čemu svo to kazalište, i zašto je kastracija izostala, prestanite se pitati, jer nema se tu što kastrirati. Savršeno nekonfliktna provokativna umjetnost još jednom ukazuje na ono što već znamo, u okruženju u kojem nitko nema ništa protiv i u kojem se svi svesrdno sa svime slažu. Nakon performansa ostaje pogledati fotografije, videoradove, crteže, instalacije i objekte koji u globalu više imaju veze sa univerzalnim temama smrti, života, starenja, ljubavi i vjere, nego s temom dogme. Izraelac Kobi Israel, na primjer, danas opsesivno fotografira groblja, jer ih se nekoć kao dječak bojao. Na jednom od ekrana prikazuje se snimka vjenčanja sa zacrnjenim licima svih uzvanika osim mlade, a reproducira se unatrag, pa na neki način predstavlja simboličko poništenje davno obavljenog rituala. U zanimljivom video radu Stefanije Bonatelli naizmjenično se prikazuju snimke gozbi jednog ženskog i jednog muškog društva, i dok oni tako jedu, nijansiraju se razlike između dviju skupina. Na ručku se konzumira piletina, što nije slučajno jer je riječ o žrtvenoj životinji u mnogim kulturama, ali nije ni toliko važno jer u «Dogmi» radovi prebrzo otimaju pažnju jedan drugome.

Nije loše znati da su mnogi od ovih i drugih radova na izložbi nastali na poticaj autora izložbe Predraga Pajdića, koji je «Dogmu» dugo pripremao sa umjetnicima. Tema se pokazala teškom, ne zato što je neuhvatljiva, nego zato što zadrtost, isključivost, indoktriniranost, u svim inkarnacijama, sa svim imenima, zastavama i konfesijama, i dalje postoje gdje god se okrenete. Valjda to osjećaju i sami umjetnici, koji nikako da zvijer koju proganjaju uhvate za rep, pa im je puno lakše posegnuti za sigurnim i lako prepoznatljivim formama. Osim toga, religija i umjetnost predugo su vremena proveli nerazdvojni jedno uz drugo, Bog je tu već neko vrijeme mrtav, i čovjek se nakon svega pita: nije li i provokativan, blasfemijski tretman religije u umjetnosti možda izraz nesvjesne želje iste da se vrati u naručje stoljetnom meceni, majčici Crkvi? Kako edipovski.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici