Trijenale hrvatskog kiparstva 2009.

28.10.2009. Print | Pošalji link

Ekonomija je u krizi često, neki put manje neki put više, neki put «tamo», a neki put i ovdje i globalno, no samo je u jednom području kriza konstantna i nepopravljiva – u kulturi.

Na primjer, Trijenale hrvatskog kiparstva je u krizi. Dubokoj egzistencijalnoj krizi u kojoj se pita o smislu i besmislu svega, a ponajprije samoga sebe i svog opstanka. Zvuči poznato? Naravno, nismo li već rekli da je kultura uvijek u krizi? Između kulture i politike jedna je temeljna razlika. Političari će lagati da krize nema dokle god je to moguće. Kulturnjaci će kukati da je kriza čak i kad nikog nije briga. Trogodišnja smotra hrvatskog kiparstva, da se poslužimo naslovom jednog od tekstova u katalogu, u 2009. osjeća se «Jubilarno a krizno». Možda mu je moguće pomoći, samo nismo sigurni je li za ta pitanja egzistencijalne krize kvalificiranija filozofija ili psihologija. Umjetnost se uvijek deklarirala bližom ovoj prvoj nego onoj drugoj, pa je možda vrijeme za promjenu taktike. Jer umjetnike se ne može mijenjati.

Deseti Trijenale kiparstva u Gliptoteci HAZU je daleko manji od prethodnoga jer, kako posve opravdano u ime ocjenjivačkog suda piše Vinko Srhoj, brojčani odaziv umjetnika ni približno ne odgovara kvaliteti radova. Mnogi afirmirani nisu se odazvali, mnogi drugi afirmirani «nisu ponudili djela adekvatna vlastitoj reputaciji». Simptomi krize su apstinencija i ravnodušnost, primijetio je Srhoj, kao i upitna kvaliteta. I zaista, nakon iskreno, jasno i argumentirano napisane ocjene u samom katalogu, zamislite se što se uopće može dodati na to, kako pridonijeti. I to sasvim dobronamjerno, jer Srhoj je potpuno u pravu. Čak i u filtriranoj selekciji 36 od 257 prijavljenih radova nema gotovo ničeg što iskače iz prosjeka, sve je ravno kao pejzaž uz autocestu - ni pretjerano loše ni ekstatično dobro, a nitko, realno, nije kriv. Ocjena je krajnje subjektivna, temeljena na općem dojmu, no opći dojam upravo i jest ono što velike smotre poput Trijenala kiparstva teže pokazati. One zbog periodičnog presjeka i postoje, te ništa posebno ne favoriziraju, nego serviraju publici preglednu panoramu, zauzvrat od nje tražeći opće utiske o likovnom, kiparskom, ili nekom trećem, trenutku.

Ranija izdanja Trijenala, ako ništa drugo, bila su kaotičniji, posljednjih nekoliko puta i s vrlo visokim pragom tolerancije po pitanju što skulptura jest, a što nije. Kao takvi, postavljali su pitanja i zapričavali publiku, kao što bi, na koncu, svaka izložba i trebala činiti. Deseti Trijenale po svakoj je stavci, pa i toj, korektan, da ne kažemo strog, ali uglavnom blijed i ujednačen, bez jačih naglasaka igdje, a kamoli žamorenja slabih i jakih kreativnih glasova iz prethodnih izdanja. Puno se i recikliralo radova s već viđenih, u nekim slučajevima vrlo dobrih izložbi – od Damira Sokića, Marijane Stanić, Anite Sulimanović, Denisa Kraškovića, do Ivana Fijolića, Grupe ABS i Snježane Ban – što čini solidan retrospektivan presjek, ali recikliranje sam Trijenale na terenu ne čini uzbudljivim nego tek predvidljivim.

Ako netko automatski zaslužuje pažnju, onda je to dobitnik Velike nagrade 10. Trijenala. Ona je pripala Predragu Paviću, za rad koji kombinira video, zvuk, i printeve fotografija, ali naravno u središtu svega je skulptura. Ona je umjetnikov  autoportret u prirodnoj veličini, a cijeli medijski sklop ove instalacije vrti i neprekidno rekonstruira proces njezinog nastanka. Pavićev rad je autoironičan, ne samo što se tiče samog umjetnika i njegovog 'ja', nego i žanra portreta, odnosno autoportreta. Naime, poliesterski dvojnik u rukama drži kontroler igraće konzole i čini se da nezainteresirano bulji u smjeru projekcije. Ukratko, vjerna kopija 'tijela' portretiranog je tu, pred nama, ali njegove misli bile su očito negdje drugdje, sa svojim virtualnim avatarom, pa Pavić zapravo postavlja duhovito, gotovo filozofsko pitanje - čini li duhovna odsutnost autora i modela njihov zajednički «autoportret» i dalje legitimnim?

Je li ovisnost o igricama simptom ili uzrok depresije? To je valjda individualno, no vratimo se na egzistencijalnu krizu Trijenala kiparstva, ravnodušnost, apstinenciju, i pitanje smisla postojanja. Sve je ravno. Sve je jedno veliko ništa. Vaša egzistencijalna kriza prerasla je u ozbiljnu depresiju. Pijte ovo jednom svake tri godine!
 
Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici