Hram

09.11.2009. Print | Pošalji link

Jednom se netko našalio na račun Meštrovićevog paviljona, Doma HDLU-a popularno zvanog «Džamija», da ga je dotični kipar projektirao kao da u njemu namjerava smjestiti Grgura Ninskog, i to tako da mu kroz kupolu viri glava.

Šalu na stranu, zaista ima nečeg u tom prostoru što kreativce, i ne samo njih, provocira da reagiraju. Američki umjetnik indijanskog porijekla Jimmie Durham, koji ima podosta ambivalentan stav prema europskoj arhitekturi općenito i baš na tome gradi svoj opus, nije ostao ravnodušan te je svojedobno prokomentirao da je Dom HDLU-a očito djelo ekscentrika. Drugi će vam pak ispričati kako je cijela zgrada izvorno projektirana s idejom masonskog hrama u glavi, treći će se poslužiti principima «svete geometrije» da objasne kakvom to simbolikom zgrada zrači, kako kanalizira razne energije, i kako se sa svim tim boriti. Jer su se neke borbe, od kraja 30-ih sve do danas, tamo stalno događale, što pod kupolom zdanja, što uokolo nje, mijenjanjem imena, posveta, dekoracija, funkcija, vlasti i ideologija, parolama, žbukom, bitumenom, skelama i staklenim prizmama.

Izložba «Hram», po kustoskoj koncepciji Branka Franceschija ne bavi se konfliktima, nego ih ovog puta stavlja po strani kao simptome i posljedice nečeg većeg, duhovnog i mističnog. Meštrovićev paviljon viđen kao «Hram» zapravo je okidač za međunarodnu izložbu koja želi, mimo tekućih trendova, ponovno propitati vezu između umjetnosti i duhovnosti.

U ideji zvuči grandiozno i barokno, a u realizaciji je pak demokratično, propusno i šareno, mjestimično psihodelično. Ovo posljednje ponajviše u video radu Shane Moulton, za koji ne znate da li u svoj svojoj raskoši i euforiji veliča kič spiritizam i alternativnu medicinu, ili se sa njima sprda. Možda se najizravnije na koncept «Hrama» nadovezuje sjajan video «The Holy Artwork» njemačkog umjetnika Christiana Jankowskog. Ukratko, Jankowski ulazi na pozornicu nekog američkog religijskog TV showa i tamo neobjašnjivo ničice pada pred karizmatičnim voditeljem, čime izaziva šok kod tamošnje publike. Ali iznenađenje koje slijedi priređeno je za drugu publiku – onu umjetničku.

Naime, u istom trenutku TV propovjednik preuzima loptu kao u vrlo dinamičnoj utakmici, i prisutnima, jako dobro pripremljen, drži propovijed o suvremenoj umjetnosti, cijelim putem nastojeći se pozivati na vjeru, kršćanstvo, i povlačiti distinkcije između Stvoritelja i Kreativca. I u tome je neobično uvjerljiv, publika ponizno prima sve što ovaj ima za dati, jer je čovjek istreniran kako prodavati maglu, bez obzira o kojem je brendu riječ, pa nema razloga da mu se ne pridružite kada moli da «Sveto umjetničko djelo» postane konačno most između umjetnosti, religije i televizije.

U ovoj igri ima puno istine, jer ključno pitanje i jest gdje je mjesto umjetnosti, koja je to niša iz koje ona danas govori, te na koncu kome se obraća i zašto je bitna, kako čovječanstvu, tako i pojedincu. Jankowski nalazi sisteme i sredstva iz kojih se može komunicirati na mjestima gdje ih ne bismo očekivali. Tamo gdje on, makar kroz šalu, pronalazi nadu, Braco Dimitrijević nije pretjerano optimističan. Opet u maniri TV propovjednika pokušava objasniti značenje, važnost i ulogu umjetnosti u društvu, samo da bi ga na ekranu polako i postupno progutali telopi sa financijskim izvještajima, i simbolično umjetniku i umjetnosti odrubili glavu.

Svijetla točka izložbe je i dobro prepoznata duhovna dimenzija rada Zlatka Kopljara, iako ovdje, sa njegovom «svetom krvi» iz «K8», predoslovno predstavljena. Kata Mijatović ima pak tekstualni rad pisan vodom koji doslovce nestaje, ili bolje rečeno, transformira se, isparava i reciklira u stvarnosti. No u presjeku, na izložbi «Hram» više je mistifikacija nego mistike. U preširokom, što kritičkom, što nekritičkom zahvatu prema područjima duhovnog i mističnog, gubi se pojam cjeline, ali i veza sa ishodištem cijele priče, tematski uglavnom nedotaknutim Meštrovićevim paviljonom, bez obzira leži li nam bolje ideja masonskog hrama, uklete kuće, talismana, bogomolje ili hrama umjetnosti. Na koncu, čim se sve nedorečenosti i mistificiranja ostave sa strane, HDLU-ov «Hram» opet je samo zgrada, koja ima svoju galerijsku funkciju, i koja u tom pogledu jednom bolje, a drugi put lošije funkcionira.

Marko Golub

Pročitajte i ...
HDLU dobio novu-staru upravu
Damir Sokić – HDLU je počeo funkcionirati kao 'tajno društvo'!
Je li HDLU 'tajno društvo'?
Nam June Paik - od elektronskog doba do satova i privjesaka
'Mali, gotovo intimistički' Nam June Paik u HDLU-u
Dogma
'Hram' ili Meštrovićev paviljon
Meštrovićev paviljon kao 'Hram'
'Godine neorealizma - smjernice talijanske fotografije' u Galeriji Prsten
Talijanske fotografije u Galeriji Prsten

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici