Eseji Borisa Groysa

14.09.2007. Print | Pošalji link

Među dosad objavljena tri naslova u okviru MSU-ove Biblioteke Refleksije, zbirka eseja Borisa Groysa najbliže je nečemu što ostavlja dojam 'opasne', ili barem 'vruće' knjige.

Veći dio odabranih autorovih tekstova izravno se dotiče jednog niza pitanja koja se daju opet izravno postaviti upravo iz pozicija bliskih, uvjetno rečeno, nekom našem okviru, ili ukratko - ono o čemu Groys piše tiče nas se. Ono, međutim, što Groys nalazi inspirativnim, i uzima kao polazišta, prividno su tek opća mjesta. Pozabavit će se pitanjem odnosa između umjetnosti i života, kopije i originala, aure umjetničkog objekta, no pritom će ih otkrivati kao međusobno premrežene, i promatrati ih uvodeći postupno kontekst određenih 'uvjeta', poput biopolitike, tranzicijske i postkomunističke situacije, te odnosa Istoka i Zapada. U prvi mah čini se da Boris Groys provocira već time što su mu postavke gotovo drsko jednostavne.

Prema svakom od navedenih pitanja u samom se početku određuje jasno, te, primjerice, kada piše o umjetničkoj dokumentaciji on ocrtava dobro poznate, i vrlo krute obrise fenomena reducirajući do te mjere mogućnost njegovih drugačijih iščitavanja da se čini da ga rezervira i zatvara na čvrstim uporištima vlastitih konstrukcija. Ne čudi stoga da Groys rijetko barata konkretnim primjerima. Naprotiv, on si sam određuje vrlo uzak teren unutar kojeg se kreće s lakoćom, izolirajući sva proturječja u fiksne pozicije na kojima ih može kontrolirati.

Čitatelju to može predstavljati problem, ali i ne mora, jer su često lucidna autorova opažanja nemalo zavodljiva ili jednostavno opojna. Za mnoge će nezgodno mjesto među onima u fokusu Groysovog pisanja o umjetnosti biti isto ono s kojim si je osigurao status i ugled, kako na Zapadu, tako i na Istoku. Kad se dotiče specifičnosti istočnoeuropske umjetnosti, Groys kao da nastoji balansirati između interesa jednog i drugog. Konkretno, postavit će se kritički prema egzotizaciji umjetnosti bivših komunističkih zemalja, ali ipak zadržavajući određenu distancu koja kao da je za njega od strateške važnosti. Kada piše o kolektivističkom mentalitetu istočnoeuropske umjetnosti, primjerice, Boris Groys poprilično simplificira i izravnava njen odnos s komunističkim nasljeđem. Groysova pozicija tu je konformistička i čak se ne čini autentičnom ni za njega samoga. To je vjerojatno područje koje najviše poziva na polemiku, no Groys ionako ostavlja dojam nekog kome polemike nisu mrske.

Najzanimljiviji dio knjige posljednjih je nekoliko poglavlja u kojima se autor izravno bavi današnjom ulogom muzejskih institucija. U njima samouvjereno zauzima stav suprotstavljanja koji možda može djelovati i nepopularno. Groys brani instituciju muzeja od napada i zahtjeva za njihovo ukidanje, među kojima su neki još uvijek svježi, ali uglavnom tako da trasira upravo izvorišta tih napada, kritički ih dovodeći u pitanje. Pa ipak, njegova su zapažanja dragocjenija drugdje, kao u posljednjem, i najopsežnijem od sakupljenih tekstova koji nosi naslov 'O novome'. Obilazeći upravo taj 'nezgodan' i često samorazumljiv pojam, Groys uz vrlo lucidne primjedbe daje instituciji muzeja neke nove temelje, reinterpretira ju i izgrađuje na jasnim razgraničenjima između novog, starog, drugačijeg, modernog i postmodernog.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Miško Šuvaković predstavlja novu knjigu i izložbu
'Konceptualna umjetnost' Miška Šuvakovića

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici