Milivoj Bijelić - Et in Barbaria Ego

21.09.2007. Print | Pošalji link

Oko izložbenog predstavljanja projekta «Et in Barbaria Ego» i recentnih radova Milivoja Bijelića mobilizirane su tri ustanove – HDLU, Moderna Galerija sa Studiom Josip Račić i Muzej suvremene umjetnosti.

Došavši iz Duesseldorfa sam je pak Bijelić raspakirao tri skupine svojih radova, koje bi sve bile izložene da Galerija Canvas u zadnjem trenutku nije odustala od sudjelovanja, a u najsloženijem od projekata, spomenutom «Et in Arcadia Ego», pojačanje je stiglo u vidu djela desetak drugih autora kao predmeta svojevrsnog «kabineta čuda». I nije da taj par izložbi s još jednom «izložbom unutar izložbe», ne računajući onu nerealiziranu u Galeriji Canvas, čitavu stvar čini nužno nefokusiranom, ali upravo središnji projekt «Et in Barbaria Ego», ostao je nekako u procjepu između potrebe da sam prvi bude prepoznat kao konkretna akcija, i čitavog kompleksa zamišljenog kao predstavljanje zagonetačkog opusa Milivoja Bijelića. 
 
Tek sada tako saznajemo za mecenatsku inicijativu da se jedna napuštena škola u Bribiru transformira u svojevrsnu tvornicu kulture iz koje će se «liječiti» opustošeni kraj, kao i za činjenicu da je dotična zgrada već dodijeljena na korištenje Bijelićevom projektu, a istovremeno, i sam Bijelić tek sada, nakon dugo vremena, domaćoj publici predstavlja veći broj svojih recentnih radova. Sve to, naravno, ima veze jedno s drugim, povezano na sličan način na koji su isprepleteni različiti elementi u pojedinačnim radovima umjetnika koji je svoj način razmišljanja sažeo u koncepciji «homo rebusa». Ako u «E.I.B.E.» projektu Bijelić koketira s idejom utopije, onda ni zazivanje Josepha Beuysa među eksponatima u Studiju Josip Račić nije bez nekog dubljeg smisla prisjetimo li se da je riječ o posljednjem velikom umjetniku utopije. Za «Et in Arcadia Ego» on je stoga Bijeliću jednako važan kao i Poussinov prizor s arkadijskom temom koja nas povlači u pravu malu povijest višeznačnosti, na teren na kojem se Bijelić izuzetno dobro snalazi, svakako mnogo bolje od onoga tko bi pokušao odgonetati umjetnikove zagonetke.
 
Tu je strategiju Bijelić afirmirao idući ukorak s postmodernom sklonošću citatnosti. Bijelić ih gomila povlačeći umjetničke i neumjetničke elemente i zaplićući ih u tkanje koje je onda teško rasplesti, no zagonetka tim više intrigira što je složenija. Problem s tim je, međutim, što se čini da je pitanje smisla svih tih preplitanja gurnuto daleko u stranu kao manje važno ili nevažno, u svakom slučaju podređeno samom zagonetanju. U slučaju «Et in Babaria Ego» to je pomalo nezgodno polazište budući da on ipak za utopiju traži neko konkretno mjesto koje doduše može ostati između zbiljskog i imaginarnog, ali ne neuhvatljivu mrežu predmeta i slika. Kao i prizori na Bijelićevim slikama, «Et in Barbaria Ego» utkan je u raster kojim ga Homo Rebus – autor, umjetnik - tobože samo mentorski prisvaja, mobilizirajući sve oko sebe. I umjetnike, i povijest, pa i nebo i zemlju na snimkama okolice Bribira iz zraka koje produbljuju prostor u glavnom dijelu prezentacije Bijelićevog projekta.

Marko Golub

Pročitajte i ...
HDLU dobio novu-staru upravu
Damir Sokić – HDLU je počeo funkcionirati kao 'tajno društvo'!
Je li HDLU 'tajno društvo'?
Hram
Nam June Paik - od elektronskog doba do satova i privjesaka
'Mali, gotovo intimistički' Nam June Paik u HDLU-u
Dogma
'Hram' ili Meštrovićev paviljon
Meštrovićev paviljon kao 'Hram'
'Godine neorealizma - smjernice talijanske fotografije' u Galeriji Prsten

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici