Sve je povezano

29.09.2007. Print | Pošalji link

Za rečenicu «Sve je povezano» iz naslova izložbe Lale Raščić može se reći da funkcionira na nekoliko razina.

Budući da je riječ o svojevrsnom pregledu radova nastalih u nekoliko godina, ona predlaže da uočimo što to doista jest povezano unutar i između više cjelina radova. Iz toga slijedi i povezanost u samim načinima izložbene prezentacije, te između njenih različitih elemenata, crteža i grafika, objekata u funkciji rekvizita i videoinstalacija. Težina konstatacije o «povezanosti», koja kao da označava neki polu-paranoidni klimaks, karakteristična za žanr trilera, s kojim Lala Raščić koketira u barem dva od tri rada predstavljena na izložbi. Ne manje znakovita je i izjava same umjetnice, koja istoimeni najnoviji rad naziva metaforom svog vlastitog života.

«The Invisibles», «Sorry, Wrong Number» i «Sve je povezano» redom su radovi inspirirani estetikom starinskog radijskog programa, ili preciznije - sve tri videoinstalacije  u podlozi imaju posuđenu formu radio drame u kojoj Lala Raščić izvodi sve uloge. «Sorry, Wrong Number» jedina je od tri koja je nastala prilagodbom postojećeg predloška, dok je scenarije za ostale pisala sama autorica. Preuzetoj medijskoj formi Lala Raščić ništa osobito važno ne dodaje niti oduzima, ne postoji želja da se ona nadogradi, komentira ili ironizira. S druge strane, evidentno je da ona nastoji upravo naglasiti formu kojom je nadahnuta, učiniti je još prepoznatljivijom, pa čak ju i jasno locirati u vremenu.

U «Sorry, Wrong Number» i «Sve je povezano» tome značajno doprinose ambijent i kostimi koje izvođačica koristi. Ne treba posebno naglašavati da su oni, kada je riječ o formi radio drame ili audio drame, što je možda malo precizniji termin u ovom slučaju, potpuno nepotrebni, a njihova upotreba apsurdna. No njihova prisutnost priziva atmosferu tridesetih i četrdesetih godina, vrijeme njenih vrhunaca kao popularne zabave prije početaka televizije.

Taj umjetničin postupak, međutim, vodi nas i nečemu drugom, možda još važnijem. Naime, nijedna od tri priče, nije jasno prostorno ni vremenski locirana, a u svakoj postoji barem nekoliko elemenata koji upravo u takav pokušaj unosti potpunu zbrku. Kod «The Invisibles» problematičan je najprije jezik na kojem je drama izvedena – začudo Engleski - zatim imena, te pojedini njihovi prijevodi u podnaslovima. Nije osobito čudno, budući da je «The Invisibles» nedvojbeno satira, na čijem se kosturu spekulativne fikcije jasno čita socijalni komentar vezan uz «izopćene» iz društva, azilante, takozvane «nevidljive». Ne manje zanimljivo je i korištenje modulatora glasa, koji Lali Raščić omogućava da nepodijeljeno uvjerljivo igra i muške i ženske uloge, otvarajući ponovno jednu veliku temu, ali ovdje tek usputno, gotovo kao scensku vježbu.

U druga dva videa, oba nastala kasnije, neposredni društveni komentar bilo bi daleko teže izlučiti iz njihove forme. Savršeno čisti dizajn, visoka stiliziranost i razina produkcije koja u svoju estetiku vješto inkorporira i greške, gledatelju skreće pažnju s društvenih, kao i osobnih tema. Nije da oni nisu prisutni, ali Lala Raščić vjerojatno nastoji upozoriti na igru i «igranje» kao temeljni princip u njenim novim radovima, s napetošću i atmosferom, ali bez jasnog razrješenja, kao što je uostalom slučaj i sa sve tri pažljivo dizajnirane priče.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Urban festival 2009: (U)mjesto granice
Urban festival 2009.
Boys and their toys
Nova instalacija Lale Raščić
'Individualne utopije' Lale Raščić
Likovnost - godišnji pregled 2007.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici