Životopis Božice Matasić

05.10.2007. Print | Pošalji link

Odrediti ono što Božica Matasić radi kao kiparstvo vjerojatno je mnogo jednostavnije nego služiti se drugim, samo površinski neodređenijim terminima.

Njen slučaj u tome je, uostalom i osobit – skulptura ostaje stabilno određenje, kao i neke forme koje Božica Matasić ponavlja i varira u pojedinim izložbama, no one rijetko nose težinu izdvojenog, samodostatnog predmeta, dok se češće vraćaju obnovljene uz neku novu - gotovo bismo mogli reći – izliku. Od izložbe do izložbe Božica Matasić se kao kiparica, dakle, mijenja i preoblikuje svoja polazišta, ali ta preoblikovanja teško da mogu biti prepoznata kao razvojni put, čak i kao logičan slijed faza. Gledajući unatrag više godina, baš u sklopu revijalnih izložbi suvremene kiparske produkcije umjetnica nastupa s odmakom, ili čak uzmakom od skulpture povlačeći je prema nekom drugom vidu stvarnosti. Na prethodnom Trijenalu kiparstva na postamentu je izložila samo ploču s linkom na web stranicu s arhivom vlastitih radova, dok je nekoliko godina ranije, u sklopu iste manifestacije, jumbo plakat s uvećanim oglasom «Mijenjam skulpturu za osobni automobil» ironično pozvao na otrežnjenje.

S druge strane, njene samostalne izložbe gotovo su potpuno očišćene od takve vrste umora i skepticizma. Ponekad, kao na izložbi «Izazov svjetlosti» u Galeriji SC dizajnirat će snoviti prizor za koji bi bilo tako prekruto reći da je «ambijent» ili zbroj skulptura kroz koje se tek tako rasipa svjetlost. Tu kao da je posrijedi gotovo ekscesno sugestivan eskapizam, a i skulpture Božice Matasić baš su takve – nimalo na zemlji, u kakvom god okviru prikazane. Izložba pod naslovom «Životopis» u Galeriji Karas, na prvi bi se pogled najbliže mogla usporediti s prošlogodišnjim ciklusom «Živa ogledala» izlaganim u nekadašnjem prostoru Galerije Zona. U oba slučaja formalno polazište su, vrlo uvjetno rečeno, grafički otisci, no mnogo je važnije to što su i jedni i drugi zapravo osobni i individualni. U ranijem ciklusu riječ je o uvećanim otiscima prstiju reproduciranim na medijapan pločama, dok je «Životopis» pak nešto složenija priča.

Na zidu u prizemnom prostoru galerije izloženi su nizovi fotografija na kojima se prepoznaju detalji naborane kože lica. Mogu se iščitavati dvostruko. S jedne strane zbilja djeluju, kako u predgovoru piše Željko Marcijuš, naturalistički, iz čega se lako izvlači egzistencijalna priča s ciklusom života i raspadanja. S druge strane, ista njihova organičenost, kao i činjenica da imamo posla s kiparicom, upućuje na 'čisto' skulpturalne kvalitete koje bi se mogle bez mnogo razmišljanja transponirati s crno-bijelih fotografija u plastiku. Božica Matasić, međutim, radi upravo suprotno: udubljenja i urezi bora s fotografija zbilja jesu prenesena u trodimenzionalne forme, ali u negativu, kao da je kiparica iz naborane mase ipak izvukla crtež. Već i pomalo očekivano za nekog tko za skulpturu bira opciju lakoće, forme su u prostoru raspoređene kao grafički znakovi koji ga zarezuju. Prilagođavajući se pogledu promatrača, one se i udaljavaju od predloška viđenog na fotografijama - u ritmu kretanja, uostalom, kao da signaliziraju isparavanje i nestajanje koje kamerom nije ni moglo biti zabilježeno. U tom odvajanju od predloška, koje prolaskom kroz prostor postaje potpuno, i jest trik s kojim koji Božica Matasić računa. Neka vrsta bijega od značenja i fiksiranog traga osobnosti, kao u životopisu čiji se podaci, grafički otisak, defokusiraju i transformiraju u lebdeće mrlje u prostoru.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Suvremeno hrvatsko kiparstvo

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici