Uzajamnosti - izloženo i nađeno

11.12.2007. Print | Pošalji link

Izveden na samom otvaranju izložbe u nastajanju «Uzajamnosti – izloženo i nađeno», performans Siniše Labrovića tek je otvorio neka od pitanja kojima se izložba bavi.

Iako se ne radi o 'radovima na temu', što su, izgleda, nastojali izbjeći i umjetnici i kustosi, svaka nova intervencija u tijelo izložbe unijela je svoj mali dio priče o 'uzajamnosti' ili, kako se to već nekako artikuliralo kroz radove Labrovića, Paska Burđeleza, Ivice Malčića i Željka Badurine, napetom odnosu među protagonistima koji sudjeluju u nastajanju izložbe, od institucije galerije, preko kustosa i publike, do umjetnika. U usporedbi s Labrovićevim «Kažnjavanjem» koje je uvjetovanom situacijom potenciralo gotovo intimnu dramu između umjetnika i sudionika u izvedbi performansa, Burđelezova intervencija izvedena gotovo neposredno nakon toga, utišala je prostor izložbe svojom posve diskretnom pojavom.

Bez posebne najave i prethodnog objašnjenja, Burđelezove 'grablje' ostavljene su kako bi bile otkrivene tek u idućoj fazi njenog 'nastajanja', kao 'enigmatični' predmet izložbe, uljez koji joj u isto vrijeme i pripada i ne pripada. Grablje su bile Burđelezova vrtlarska alatka, da bi zatim postale artefakt, no u svakom slučaju predmet s osobnim značenjem za umjetnika. U Burđelezovom slučaju, međutim, pomalo je nezgodno određivati 'svojstvo' tog predmeta u okviru izložbe i obilježiti ga nekim krutim terminom, jer nekadašnja alatka čak pomalo i izbjegava da bude definirana kao 'djelo' u galeriji kao prostoru mistifikacije objekata.

Grablje su više pretpostavka za rad, a manje rad kao takav, one su Burđelezu neka vrsta uloga u pregovaranju, kako s institucijom galerije, tako i s institucijom same izložbe. Ono što umjetnik zapravo predlaže svojevrsni je konsenzus, gdje se odnosi između institucije, umjetnika i publike, koji bivaju uvijek iznova reproducirani u procesu nastajanja izložbe, ne uzimaju zdravo za gotovo, ili se ne prihvaćaju odmah kao nešto što se podrazumijeva. Burđelez galeriju Miroslav Kraljević, odnosno izložbu, vidi kao prostor slobode, no tek u nepostojanju bolje alternative. Ostajući takoreći jednom nogom unutra, a jednom izvan, on se svjesno zadržava u trajnom procesu pregovaranja, te se u tom smislu Burđelezov čin više prepoznaje kao čin 'odlaganja', nego 'izlaganja', pa i 'odgađanja' nasuprot 'događanju'.

Dok se Burđelez spram svijeta umjetnosti postavlja s odmakom, pa i određenim nepovjerenjem, Ivica Malčić s istim već desetak godina ostaje u intenzivnom, krajnje tvrdoglavom dijalogu. Presedan napravljen povodom ove izložbe može se jedino razumjeti kao nastavak te iste priče, čak i ako se na prvu loptu doima kao kompromis. Naime, Malčić već godinama ne odustaje od samozadane kvote izlaganja ni manje ni više nego sto slika godišnje, pa će onima koji prate njegov rad, naslov «10 novih slika Ivice Malčića» zvučati u najmanju ruku kao šala na vlastiti račun. Zaostalu dvogodišnju produkciju slikar je ovom prilikom po prvi put dao na žiriranje nekom drugom – trima kustosicama izložbe koje su iscrpljujućom i strogom selekcijom izbor svele na deset komada. Drugi dio dogovora, međutim, obvezuje same kustosice – čitav višesatni proces žiriranja snimljen je dvjema videokamerama, te se snimka pokazuje na izložbi uz odabranih deset slika. Jedna od glavnih Malčićevih strategija otpočetka je samoironija, tako da ovo jednokratno odstupanje od pravila ne znači i odstupanje od njegovih radikalnih pozicija prema umjetnosti i životu u kojima je oboje neraskidivo isprepleteno, nego ih, upravo suprotno – osvježava i još jednom potvrđuje.

Vjerojatno nije slučajno da se u pozadini prizora žiriranja nalazi vrlo rana Malčićeva slika s kustosima i kritičarima, čime se zapravo naglašava značenje tog čina u kontekstu umjetnikove posve individualizirane bitke za 'svoju stvar'. Konačno, prividni uzmak u znak pomirenja, unio je i neko osvježenje samom činjenicom da se u videu govori o pojedinačnim njegovim slikama, koje inače gotovo u potpunosti ostaju nerazmatrane u korist autoritarnog integriteta Malčićevog umjetničkog i životnog projekta.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici