Likovnost - godišnji pregled 2007.

24.12.2007. Print | Pošalji link

Ispočetka je 2007. obećavala biti uzbudljiva godina što se likovnosti tiče.

Na jesen smo trebali dočekati otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti, čitavu prvu polovicu obilježio je neobično veliki interes za avangardu na ovim prostorima, a internacionalno su se podudarile dvije najvažnije izložbe suvremene umjetnosti - Venecijanski bijenale i 12. Documenta u Kasselu. Krajem 2006. još se mislilo da će David Maljković predstavljati Hrvatsku na Bijenalu, da će Zvonko Maković raditi stalni postav MSU-a, i da će Ivan Kožarić postati milijunaš. Ovo posljednje zaista se dogodilo, valjda zato što Kožarića u životu i u umjetnosti prati sreća, što se ne može reći za većinu njegovih kolega. Koncept 'ateliera Kožarić', kojemu je kumovao Antun Maračić, u tome je svakako pripomogao, i da nije bilo izložbi u Galeriji Zvonimir 1993. i njene 'reprize' nekoliko godina kasnije na Documenti, teško da bi se netko dosjetio jednim otkupom obuhvatiti takav opus.

Kožarić je imao i sreću da ga ni na koji način nije dotakla trakavica s Muzejem suvremene umjetnosti, čije su nas nove epizode upoznale s novim likovima i trgale nam živce svojim nadasve uzbudljivim preokretima dobrih nekoliko mjeseci. Jer, suvremena umjetnost je uzbudljiva, nije li? Zvonko Maković, koji je s MSU-om davno potpisao ugovor povukao se prividno u drugi plan nakon što se u igri pojavila još jedna koncepcija stalnog postava - autora Nade Beroš i Tihomira Milovca, oboje kustosa MSU-a - koja je ubrzo od Muzejskog vijeća ocijenjena boljom. No, tek su tada počele prave borbe, dotadašnjoj ravnateljici istjecao je mandat, a čitava je stvar poprimila oblik političke farse - Ministarstvo i Grad nastavili su svoj mali rat, i onda još jednim preokretom zaključili primirje, navodno nekom trgovinom.

Zvonko Maković u to je vrijeme ionako imao i drugog posla. Izložbeni pogled na «avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti» u prestižnom prostoru Klovićevih dvora, bila je jedna od nekoliko ovogodišnjih izložbi slične tematike, no svakako najambicioznija i opsegom najveća. Opseg pak duguje s angažmanu stručnjaka iz različitih disciplina koji su u svom području morali izdvojiti ono što smatraju avangardom, ali i permisivnom tumačenju pojma po manje ili više subjektivnim kriterijima, budući da bi restriktivniji pristup gabarite izložbe ozbiljno suzio. Povijesna avangarda našla se tako razvodnjenom u atraktivnom modernističkom mainstreamu, dok su kasnije pojave nasljedovanja avangardnih promišljanja -  od Novih tendencija, Gorgone, 'nove umjetničke prakse', sve do posve nerazmatranog današnjeg trenutka – zasluživale daleko snažniji naglasak. Prijeratni segment su, uostalom, mnogo sustavnije i uvjerljivije predstavile s jedne strane retrospektiva «Proljetnog salona», autora Petra Preloga, i s druge školski besprijekorna izložba «Prodori avangarde u hrvatskoj umjetnosti» Jadranke Vinterhalter.

Ova druga pokazala je kako se stavljanjem pod povećalo fragmenata avangardnog, izdvajanjem svega nekolicine umjetnika uz jasan naglasak na «Zenitu» i Josipu Seisselu, jasnom logikom povezivanja određenih činjenica, ličnosti i mjesta, može napraviti ne samo sa stručne strane korektna, nego i poučna i uzbudljiva izložba.
 
Jedva par mjeseci prije samog otvorenja, izbornik Željko Kipke i kustos Branko Franceschi otkazali su Davidu Maljkoviću i iznijeli svoj 'plan B' za Venecijanski bijenale. To je bilo neuobičajeno, ali je legitimno, pa su obojica ipak nastojali odluku obrazložiti kao razboritu, odgurati posao do kraja s drugom umjetnicom i pritom se držati sabrano kao da je sve u redu. Obje strane imale su svoje argumente, no najveći teret bio je, dakako, na Ivani Franke koja je, u skladu sa svojim senzibilitetom, ignorirajući galamu u pozadini ostvarila još jedan tih, meditativan rad. Maljković je u međuvremenu održao nekoliko izložbi u inozemstvu, a na neki je način dijelom zadužio i kustoski tim WHW, koji je ove godine, prihvativši se lika i djela Vojina Bakića, još jednom isprobala koliko daleko u područje institucionalne kulture može zahvatiti nezavisna scena.
David Maljković se Bakića, naime, dotaknuo u instalaciji koja je premijerno također bila pokazana u Galeriji Nova, što je WHW-u bilo jedno od polazišta. Drugo su pak teme spomenika i javne memorije, obrađivane u prošlogodišnjem projektu o Nikoli Tesli, dok se iskapanjem baštine umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća, i problematiziranjem odnosa «rubnih» modernizama s dominantnim «univerzalnim» modernizmom Zapada, WHW već neko vrijeme gotovo sustavno bavio. Urgentnost je u oba slučaja izdvojena kao motivacija, a kod Bakića se, dakako, radilo o zanemarenosti njegove ostavštine, simbolički na nespektakularan način odložene pred publikom na samoj izložbi. Uz to, autorice su i putem dokumentacije ponudile vrlo širok pogled na Bakića, sagledavajući ga sa svih strana, istodobno vraćajući sadašnjosti kao važeća sva dosadašnja polazišta njegovih interpretacija.

Kako se god postavili prema 12. Documenti, «polje makova» Sanje Iveković može se uzeti kao njen zaštitni znak. Dok makovi nisu cvjetali, za kritičare i novinare oni su nekako reflektirali koncepcijski nedozrelu, vrlo zbunjujuću izložbu. Otkad su pak procvjetali, prizor ispred Kunsthalle Friedericianuma vjerojatno je jedan od najupečatljivijih i najfotografiranijih sa ovogodišnjeg Kassela. Drugi rad kojim je ista umjetnica bila zastupljena na Documenti, pokazan je unutar možda najsmislenije artikulirane cjeline na čitavoj izložbi, a dosta je prostora dobio i Mladen Stilinović, s rekonstrukcijom ciklusa «Eksploatacija mrtvih» iz osamdesetih.

2007. možda nećemo nužno pamtiti po nekim manjim izložbama, no vrijedi spomenuti barem neke, jer se ni izložbe isto tako ne pamte po godišnjim pregledima. Samostalna izložba Lale Raščić «Sve je povezano», u Galeriji B.O.P., predstavila je tri kvalitetna rada koji zasad zaokružuju jedan zanimljivi ciklus mlade umjetnice koja je, izgleda, upravo ovom serijom pronašla i usavršila svoj vrlo osoban izraz zasnovan na estetici noira i formi radiodrama iz zlatnog doba tog medija. Nedavna izložba «Uzajamnosti – izloženo i nađeno» u Galeriji Miroslav Kraljević ilustrirala je pak kako je moguće problematiziranje, razmještanje i protresanje odnosa i pozicija između institucija, kustosa, umjetnika i publike u svrhu izložbenog projekta usmjeriti na način da se sve to ne samoostvari u sebi kao vlastitom žanru. Ima toga još, naravno, no i dalje je teško nositi se sa zaostacima iz 2007. od kojih sve drugo pada u sjenu. Saga o Muzeju suvremene umjetnosti, nažalost, nastavlja se, u najdosadnijoj epizodi ikad. Onoj u kojoj se barem naizgled skoro baš ništa ne događa.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Okovani Galileo - Branko Brezovec
Brezovčev 'Okovani Galileo' otvara kazališnu sezonu u MSU
'Okovani Galeileo' - nova predstava Branka Brezovca
Ješa Denegri: 'Srnecovi eksperimenti bili su zadnja riječ u umjetnosti svog vremena'
MSU izložio 'Prisutnu odsutnost' Aleksandra Srneca
MSU: Zbirke u pokretu
Filmske mutacije i Instalacije za kino u MSU-u
Otvara se Muzej suvremene umjetnosti
Konačno otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti
Instalacije za kino u Muzeju suvremene umjetnosti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici