Zvrk - Vlasta Žanić

12.01.2008. Print | Pošalji link

Posljednjih nekoliko izložbi Vlaste Žanić, počevši od trodijelne izložbe/performansa 'Prelaženje' u Gliptoteci HAZU, sve do 'Zvrka' u Galeriji Bačva, doimaju se kao jedna smisleno povezana cjelina.

Povezuje ih jednom uvedena komponenta vrtnje i gubljenja ravnoteže, koja se provlači kao lajtmotiv kroz čitav taj niz radova, te djelomično, no gotovo podjednako važno, upotreba određenih predmeta kao pomagala u radovima i izvedbama koje, sažmemo li ih na njihovu bit, nisu usmjerene ni prema kakvom objektu.

Dovoljno je, primjerice, pokušati izostaviti performera i publiku kao česte ravnopravne sudionike tih radova i pogledati što onda preostaje. U 'Prelaženju' bi ostala kružna pokretna platforma, u performansu 'Sila puta krak' bila bi to drvena daska koja premošćuje dvije strane potoka, a u 'Ravnoteži' niz iz nje umnoženih klackalica i jedan 'nestabilan' stolac na posebno pripremljenom postamentu, koji funkcionira kao zamka. U tom smislu, upotreba zvrkova, malih drvenih dječjih igračaka, ima dvojako značenje. Prvi je put objekt u središtu pozornosti, time što je sva okolna stvarnost svedena na puki ambijent događanju. S druge pak strane, sam čin vrtnje međusobno sličnih ili identičnih predmeta, umnožen u nekoliko desetaka autorskih snimki, koje se simultano reproduciraju u prostoru, svoj početni impuls ima u svaki put različitom pokretu ruke, vibraciji tijela, pa i u psihološkom prostoru pojedinca koji režira svoj prizor. Slična je dvojakost karakteristična upravo za sve te recentne radove Vlaste Žanić. Impersonalnost mehaničke kretnje objekata, ogoljenih na njihovu čistu fizikalnost, ogledava se s dubokom subjektivnošću i intimnošću onoga tko s njima ulazi u interakciju.

Ubrzavanje, umnažanje iskustva širenjem početnog impulsa na druge individue počinje, dakako, uvijek od 'tijela' i od same umjetnice. Imamo li to na umu, 'Zvrk' nije skupna izložba, kao što ni vrtnja sudionika i publike festivala 'Visura Aperta' u Momjanu prije nekoliko godina nije zajednički rad. Odnos stvoren između umjetnice i sudionika u svojoj privremenosti, zapravo, svaki put samo ponavlja istu prividnu impersonalnu mehaničnost radnji koje se događaju u njenim novijim djelima. Iz istog razloga, potreban je oprez želimo li bilo potvrditi, bilo negirati autoreferencijalnost i intimni govor u izričaju umjetnice. Ovdje naime, nije riječ o poniranju u psihološke prostore iz kojih bi se naslijepo izronile njihove vizualne, neizbježno nezgrapne i ranjive analogije, kao što je to u istom galerijskom prostoru neposredno prije činila Ksenija Turčić. Taj intimni mikrokozmos ovdje dobiva svoj izraz kroz prizivanje makrokozmičkih, ili, naprosto, kozmičkih procesa, te stoga nije nimalo čudno što su vrtnja i gubljenje ravnoteže, iza kojih zapravo stoji princip gravitacije, pojmovi koje Vlasta Žanić redovito koristi u objašnjavanju svog rada, na način da ih primjenjuje na psihička stanja. U govoru o istima ti su pojmovi uobičajeni, a umjetnica ne čini ništa drugo nego pokazuje utemeljenost ove vrste prevođenja, u radu ogoljenom od sve faktografije i nasumičnosti nedovoljnih da se na adekvatan način izrazi jedno egzistencijalno i subjektivno iskustvo.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Narančasti pas ili nenapisana povijest performansa
Narančasti pas i druge priče – predstava o povijesti performansa
Četvrti Festival filmova u jednom kadru
Otočka karta - skupna izložba
'Zvrk' Vlaste Žanić u Bačvi
Porečki annale: Po/sve/mirenja

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici