Marijan Jevšovar - Prisutni/odsutni

03.03.2008. Print | Pošalji link

Otvoriti jedan novi galerijski prostor serijom posthumnih izložbi umjetnika, na prvi se pogled čini pomalo nezgodnim potezom.

Pogotovo s perspektivom okrenutom unatrag, koja ne obećava mnogo više od prisjećanja, i odavanja počasti zaključenim opusima i njihovog polaganja natrag u povijest. Ipak, sama realizacija izložbi, ali već i odabir umjetnika, daju ovim hommageima  pomalo neočekivan obrat. Zajednički naslov „Prisutni/odsutni“ signalizira nesumnjiv intimistički karakter izložbi, bez velike ceremonije, bez težnje prema reprezentativnosti i ekskluzivitetu. Da je posrijedi svojevrsna alternativa praksi postavljanja totalizirajućih glomaznih retrospektiva govore već i njihove dimenzije, koje takvo što ni ne omogućuju. Nema tako tipične patetike vraćanja duga manje ili više vjerodostojnim pospremanjem u okvire nacionalne povijesti umjetnosti, vodeći se nizom odavno prepoznatljivih općih mjesta bez previše polemiziranja s istima, čija je posljedica okončavanje i stavljanje pečata na predmet, odnosno, opus o kojem se u pojedinačnom slučaju radi. Umjesto toga, izložbe se koncentriraju na određeni segment takvog opusa, koji neće tek odložiti kao istrgnutu uspomenu ne samog sebe, nego će pokušati ponuditi drugi, po mogućnosti neuobičajen, iako ne nužno nerazmatran, pogled.

Nije zato čudno da su svi dosad odabrani autori izraziti individualci, koje je teško silom pospremati u okvire pripadnosti određenom stilu. Marijan Jevšovar svakako odgovara ovom opisu, a jedina formalna poveznica koja bi mogla poslužiti pokušaju njegove kontekstualizacije sama je po sebi svojevrsna zamka. Riječ je, naravno, o Gorgoni, fenomenu podjednako toliko referentnom, pogotovo za individualne opuse umjetnika koji su uz nju vezani, koliko i neuhvatljivom te problematičnom za iščitavanje bilo čega izvan njega samog. S tim u vezi, apostrofiranje Gorgone na izložbi je izvedeno krajnje diskretno, tek uvidom u nekoliko dokumenata vezanih uz djelovanje, ili bolje rečeno, postojanje skupine. Materijal smješten ni na početku ni na kraju, izmiče ju iz pozicije 'ključa' za razumijevanje u usputnu natuknicu, osiguravajući joj i dalje auru i karakter 'nepoznatog', a samom umjetniku slobodu od Gorgone, paradoksalno, upravo u skladu s gorgonaškim duhom.

Nakana izložbe, izgleda, nije dokazati određenu tezu, iako se između niza tek natuknutih ideja, podebljanih istaknutim citatima samog Jevšovara, može izdvojiti jedna, moguće bitna za sam odabir djela. U najgrubljim crtama, ona se koncentrira na rani dio umjetnikovog opusa, oko sredine pedesetih godina, te kasni iz prve polovice devedesetih, s tek nekoliko primjera između, koji čitavu priču drže usidrenom, podsjećajući na mjesta gdje je Jevšovarov ključni program slikarstva kao 'negacije oblika' izražen najčišće. Takvi radovi otkrivaju nam analitičku metodu, temeljne principe i postupke koje umjetnik prezentira u njihovom elementarnom obliku. Pokazivanje ranih slika koje pripadaju klasičnom predmetnom žanru, ponajprije serija s motivom slikara u atelieru, ovdje nije primarno protuteža nefigurativnom, aikoničkom, nesemantičkom principu, nego pokušaj njegove potvrde. Čini se da je ono temeljeno na tezi Ješe Denegrija, koju Jevšovar odobrava, kako prikaz bijele plohe platna ili palete na tim slikama najavljuje njegove nefigurativne slike. Izjava kako je likovna umjetnost „mentalni proces“, s jedne strane daje naslutiti krajnje konzekvence umjetnikovih promišljanja, a s druge omogućava zaobilaženje spomenutih podjela koje se prečesto uzimaju kao samorazumljive, afirmirajući slikarstvo u najmanju ruku kao 'prljanje bijele površine platna'.

Obilno korištenje teksta, najčešće citata samog umjetnika koji se prilaže uz djela, nešto je što čak autori velikih retrospektiva, posve neopravdano, prečesto zaobilaze. Izložba u Galeriji Kranjčar koristi ga pak u onoj mjeri u kojoj je potreban, ne inzistirajući na objašnjavanju i iscrpljivanju, nego tek predstavljanju nekih od mogućnosti iščitavanja, bez da išta do kraja tvrdi. Uostalom, to je i u skladu s programom koji, čini se, minimalnim sredstvima, posve diskretno i bez pokušaja njihove historizacije, želi učiniti djela prije svega prezentnim 'ovdje i sada'.

Marko Golub

Pročitajte i ...
'Ne-predvidljivi' Kožarić u Prostoru Kranjčar
Kožarić opet ne/predvidljiv!

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici