'Imagineering' Igora Eškinje u Galeriji PM

09.03.2007. Print | Pošalji link

Izložba pod naslovom «Imagineering» u Galeriji proširenih medija druga je samostalna izložba Igora Eškinje u Zagrebu, nakon one održane prije dvije godine u Galeriji Miroslav Kraljević.

Navedenu činjenicu i ne bi bilo osobito važno izdvajati kada se ne bi nametale neke usporedbe između aktualne izložbe, one koja joj je prethodila, i radova koje je prije toga Eškinja izlagao uglavnom u Rijeci i Italiji. Naime, izložba u G-MK uslijedila je godinu dana nakon što je Eškinja dobio nagradu «Radoslav Putar» za jedan od svojih radova u kojima je, igrajući se s perspektivom, provocirao percepciju promatrača. No na toj prvoj zagrebačkoj samostalnoj izložbi, pod naslovom «Oni», Eškinja je napravio nešto drugačiju intervenciju, ovog puta ne toliko zasnovanu na formalnom perspektivnom triku, koliko na propitivanju specifičnog odnosa galerije, izložbe i gledatelja, odnosno prostora galerije kao dijela sustava umjetnosti, zapravo sasvim adekvatno produbljenom iz umjetnikovog dotadašnjeg zanimanja za prostor uvjetno rečeno u fizičkom smislu.

Ono što je možda najzanimljivije kod aktualne izložbe «Imagineering» u Galeriji PM, jest da se u njoj povezuje to posljednje iskustvo s dotadašnjim radovima koje je zagrebačka publika uglavnom mogla vijeti u katalozima, u međusobnom sučeljavanju koje jest, iako ne na prvi pogled - provokativno. Kada Eškinja kaže da izložbu promišlja «kao medij», onda, između ostaloga, vjerojatno misli i na sve aspekte sudjelovanja i kretanja u jednom zadanom složenom sustavu u kojem se međusobno prepliću materijalnost samih djela, funkcija kataloga u njihovoj prezentaciji, njihova i umjetnikova povijest izlaganja, publika, fizički i politički prostor galerije, i tako dalje redom. Igor Eškinja izlaže, dakle, većinom fotografije svojih ranijih radova realiziranih u trodimenzionalnom, također galerijskom prostoru, stvarajući situaciju u kojoj je promatrač suočen s dvojbom – «rad» ili «dokumentacija»? Većina naknadno fotografiranih radova nastala je naime pažljivim konstruiranjem crteža u prostoru koji se samo iz jednog očišta transformiraju u «ispravnu» trodimenzionalnu sliku prepoznatljivih predmeta poput kutija, sjedalica ili stalka s mikrofonom. Snimljene strogo iz te «ispravne» pozicije, fotografije zakidaju promatrača za sve druge mogućnosti pogleda, obesmišljavajući tako temeljnu ideju fotografiranog djela. Upravo spomenuta ambivalencija utkana je u smisao izloženih fotografija, i čini ih posve samosvojnim radovima.

Osim toga, svojom zadanom perspektivom one naglašavaju i nešto drugo što je u izvornim konfiguracijama lako previdjeti: Eškinju u galerijskom prostoru zanima ono rubno - njegove se transformacije upotpunjavaju i realiziraju mahom iz kutne prostorne situacije između zida i poda galerije, poput nepometene kućne prašine ispod kreveta i ormara. Upravo takva vrsta suptilnosti i minimalne materijalnosti karakteristična je za radove Igora Eškinje - tanak sloj šećera u prahu koji se pogledom transformira u bar-kod, ili ako posegnemo za krajnjom ilustracijom - jedini ovdje prikazan rad koji nije zasnovan na perspektivnoj varci – tepih «satkan» od kućne prašine koji proviruje iz kuta.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici