'Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti' u Galeriji Klovićevi dvori

06.04.2007. Print | Pošalji link

Model prema kojem se gradila izložba «Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti» jasno je preslikan s ranije izložbe «Pedesete u hrvatskoj umjetnosti».

U oba slučaja desetak specijalista nalazi se pred kirurškim stolom nad kojim će se rasuti udovi kombinirati i zašiti pod stručnim nadzorom dokora 'opće prakse' i znatiželjnim okom što specijalističke, što laičke publike u galeriji. Dok je u slučaju «Pedesetih», čiji je okvir ipak bio jedno desetljeće sa širokim rasponom novosti koje je ono unijelo u domaću kulturnu povijest, spomenuti obrazac barem idejno mogao funkcionirati, «avangarda» već ni konceptualno u njega ne uliježe baš najbolje. Intermedijalnost u slučaju avangarde podrazumijeva, između ostaloga, i razaranje granica medija i pojedinačnih disciplina, pa se čak i sintagme poput slikarske, književne i filmske avangarde, iako u uporabi, moraju uzimati s odmakom, poštivajući glavna obilježja formacije kojoj pripadaju. Iz ovog razloga, «Avangardne tendencije» čak i u svojoj izložbenoj postavi većim dijelom izgledaju kao tijelo koje je netko bezrazložno raskomadao i neuspješno pokušao natrag sastaviti.

No taj je problem sporedan u odnosu na bitan nedostatak koji se uočava već na samom početku. Naime, iako izložba teži imati didaktičku dimenziju, te posjetiteljima preko legendi povremeno nešto i objašnjava, sama artikulacija termina i pojma avangarde potpuno je izostala. Silna količina najrazličitijih studija koje su termin problematizirale i još uvijek to čine, u radikalnom je nesrazmjeru s izložbenom prezentacijom avangardnih «tendencija» koja nije mnogo više nego puko kronološko nabrajanje uz učestalo preskakivanje s jedne teme na drugu. Prezentacija avangardnog 'doprinosa' pojedinih djelatnosti pritom je gotovo neizbježno ispala nesrazmjernom. Kazalište se, primjerice, prečesto prezentira isključivo kroz scenografiju i kostimografiju, i to u obliku skica, donoseći likovnom segmentu nepravednu prevagu. Valjda da ne bi remetio uspostavljeni kontinuitet, eksperimentalni i animirani filmovi se pak predstavljaju u konvencijama izlaganja štafelajnog slikarstva – na flat ekranima jedan do drugog, ne posve, ali gotovo mutavi da ne bi narušavali ambijent.

Iako se na razini cjelokupnog sadržaja ove izložbe kao temeljan nameće razlikovni odnos povijesne avangarde od problematičnih konstrukata poput post-, neo- ili transavangarde, pitanje avangardnog statusa pojedinačnih umjetničkih pojava zapravo je mnogo osjetljivije u prvoj polovici izložbe. Iako slikarski ekspresionizam, primjerice, kao otklon od tradicije, načelno pripada okviru povijesne avangarde, njegova pojava u domaćem kontekstu nužno podliježe propitivanju. Kubističke, ekspresionističke i konstruktivističke elemente u hrvatskoj umjetnosti zaista nalazimo, ali tek naplavljene sa nezanemarivim vremenskim zakašnjenjem, u manje ili više razblaženim inačicama. Kada je riječ o afirmaciji modernizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, pomak se ne može osporiti, no avangarda i modernizam ipak su dva pojma koje treba razlikovati. Prisjetimo li se pak da je značenjski smisao avangarde kao prakse usredotočene na narušavanje autonomije umjetnosti, aktivan odnos prema društvenoj zbilji i zalaganje za potpunu preobrazbu kulture i društva, zapravo nadređen njezinim stilskim manifestacijama, onda je stvaran izbor onoga što se u tom prvom dijelu izložbe može nazvati istinski avangardnim jako uzak.

U okviru povijesne avangarde to bi svakako bio Zenit, a u poslijeratnom razdoblju 'nove tendencije', Gorgona, 'nova umjetnička praksa' i konceptualna umjetnost u širem smislu, koje bi, u kontekstu ideološkog nasljedovanja avangarde u izmijenjenim okolnostima, svakako zaslužile mnogo snažniji naglasak. Nema spomena, primjerice, ni o umjetnicima poput Dalibora Martinisa, Vlaste Delimar, Sanje Iveković ili Željka Kipkea, čiji se rad dokumentirano svrstava u okvire postavangarde. Također, fleksibilnost termina i kontinuitet avangardističkih strategija posve bi prirodno u razmatranje uvelo i uzbudljivi sadašnji trenutak, uključujući i radove Slavena Tolja, Zlatka Kopljara, pa i Andreje Kulunčić, da spomenemo samo neke.

Svoj subjektivni pristup autor izložbe Zvonko Maković pokušava opravdati upotrebom sintagme «avangardne tendencije», koja bi po definiciji pojma upućivala na uvažavanje heterogenosti. Međutim, sudeći po izloženome, odgovarajućim se više čini kriterij «nalikovanja» - mnogo je toga u određenim elementima doista stilski «nalik» avangardi, samo ne treba zaboraviti da je takav odnos u ovom slučaju temeljno proturječan. Sintagmom «avangardne tendencije» primarno se željelo ublažiti restriktivnost u uporabi pojma avangarde, što je razumna odluka i svakako pravo autora, no konačno takav lijek ima i svoje nuspojave. Naime, ukoliko je cilj izložbe zaista vrednovati umjetničku baštinu «pod zajedničkim kriterijem kojemu je», riječima Zvonka Makovića, «osnovno polazište avangarda», te ga u konačnici pokušati plasirati i u širem okviru povijesti umjetnosti, onda permisivnost možda nije prava strategija. Šteta, uostalom, jer se tetošenjem te baštine njenim podvođenjem pod apstraktne termine avangardnih «tendencija» zapravo osiromašuje vrlo osjetljiv i kompleksan set vrijednosti koje se očituju primarno iz njenog specifičnog lokalnog, ali ne zaboravimo - i šireg regionalnog konteksta, čije je isključivanje s jedinom svrhom da se uspostavi neki nacionalni brend avangarde, neopravdano i povijesno neutemeljeno.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici