Retorička tijela - Elvis Krstulović

01.04.2008. Print | Pošalji link

Sklop radova s izložbe „Retorička tijela“ Elvisa Krstulovića u Galeriji SC može se opisati s dva različita polazišta, odnosno krećući se jednim od dva ponuđena smjera.

Na početku, ili na kraju, ovisno o odabiru polazišta, mogu biti gotove kolažirane slike onoga što Krstulović naziva svojim 'identitetom'. S druge su strane pak različiti elementi koji s tim konačnim slikama očigledno imaju veze, odnosno, prepoznaju se kao neki od fragmenata koji su poslužili da se uspostavi cjelovita slika tog identiteta. Međutim, neovisno o tome krećemo li od dijelova prema cjelini ili obrnuto, ono na što nam Krstulović zapravo skreće pažnju i što u konačnici svaki put odabiremo, je proces, koji iziskuje vrijeme i podrazumijeva određeni slijed postupaka što ih treba rekonstruirati. 'Identitet' i 'konstrukcija' su pojmovi za koje se podrazumijeva da u bilo kojem kontekstu idu zajedno, što Krstulovićev rad gotovo doslovno ilustrira.

Teritorij na kojem se taj identitet konstruira je tijelo, konkretno umjetnikovo vlastito tijelo kojemu on pristupa pomalo poput pedantnog forenzičara. U sva četiri dijela Krstulovićeve izložbe, koji zajedno čine cjelinu, služio se fotografijom. Prvi dio, pod nazivom „Fragmentarno tijelo“, je serija fotografija manjeg formata različitih detalja tijela u prirodnoj veličini. Njihov odabir je zanimljiv utoliko što se ne čini selektivnim u smislu da se fokusira na dijelove koji se na prvi pogled mogu identificirati. Umjesto toga, sadrži mahom isječke koji se pri prvom pogledu daju čitati jedino kao topografija očišćena od orijentira, odnosno istrgnuta iz konteksta, na čije mjesto zapravo dolaze široki bijeli okviri tih fotografija. Ako je u „Fragmentarnom tijelu“ promatrač taj koji se mora orijentirati i upisati ponuđene elemente u odgovarajuća mjesta, u drugom radu, „Mapiranje tijela“, Krstulović to čini umjesto nas. Golemi kolaž, opet sastavljen od fotografija, temeljit je prikaz čitavog tijela, snimanog sa svih strana iz različitih uglova, s najmanje udaljenosti koju je dopuštao fotoaparat. Tri dimenzije tim su postupkom svedene na dvije, djelujući pomalo kao odijelo sašiveno od samih zakrpa. Fragmenti su stavljeni u kontekst, no doživljaj cjeline je zapravo ambivalentan – ona je zbroj svojih dijelova čiji se rezovi međusobno ne podudaraju, te kao da se u bilo kojem trenutku mogu raspasti.

Rad „Kontinuirano ja“ je frontalni fotografski autoportret. Postupak je ponovno 'zbrajanje' pojedinačnosti, no ovom prilikom ne različitih njegovih dijelova, nego jednog istog lica snimljenog mnogo puta tijekom 100 dana. Koristeći jednostavan softverski alat, Krstulović je sva ta lica stopio u jedno, konstruiravši autoportret protegnut 'unatrag' u vremenu, no i ovog puta slaganje jednog jedinstvenog 'ja' ima rezultat koji djeluje naočigled manje uvjerljivo nego pojedinačne slike od kojih je stvoren. Pred nama je neko generičko lice koje je zbrajanjem i preklapanjima izgubilo svaku crtu individualnosti. Posljednji dio, „Fotografski reljefi“, konstituira se kao posljedica spajanja dvaju različitih skupina elemenata strogo određenom procedurom. Crteži iscrtani prema detaljima vlastite kože, kao topografskog reljefa s različitim stupnjevima elevacije, poslužili su kao šablona za izrezivanje i kolažiranje fragmenata obiteljskih fotografija. Time je tijelo dovedeno u izravnu vezu sa sjećanjem, osobnom poviješću, odnosno uspostavlja se kao strukturalni nosilac 'priče'.

Posve prikladno, ranije spomenuti 'autoportret' već pri prvom pogledu podsjeća pomalo na policijski fotorobot, na identitet formiran posredstvom jezika. Krstulovićeva metoda u tom segmentu mu je vrlo srodna, utoliko što svjesno razdvaja svoj izvorni materijal od konačnog rezultata. Nije slučajno da se točno nasuprot spominjanim radovima nalazi 'arhivski' stol s primjercima izvornika svakog pojedinačnog rada, i kratkim opisima odgovarajuće procedure. Konstruiranju identiteta Krstulović pristupa kao eksperimentu, s frankenštajnovskim rezultatom, ali ipak nekim rezultatom. Jedino što konstruirani identitet nije onaj što je u forenzičkom procesu želio istražiti, nego sasvim novi, privremeni, kratkotrajan, koji opstaje samo kao rezultat umjetnikovog rada.

Marko Golub 

Pročitajte i ...
Izložba kao ključ za čitanje prošlih radova
'Druga mjesta' Elvisa Krstulovića u Galeriji PM
'Nemam karticu za bodove' u Galeriji Nova

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici