Jarg Geismar u Galeriji proširenih medija

20.04.2007. Print | Pošalji link

Jarg Geismar njemački je umjetnik švedskog podrijetla koji posljednjih godina uglavnom živi i radi u Japanu.

Njegovi projekti odvijaju se i referiraju na brojne druge, različite sredine u kojima boravi, surađuje i komunicira s publikom, kreira participativne situacije i uspostavlja interakciju u odnosu na kontekst. Nadalje, dosadašnja tumačenja njegovog rada, afirmiranog u globalnom svijetu umjetnosti, imala su zavidno snažna referencijalna polazišta. Prije svega se to odnosi na povezivanje Geismarovog svjetonazora i prakse s baštinom pokreta Fluxus ili čak konkretnije Josepha Beuysa. Nije da ovo povlačenje paralela baš nema svog uporišta, jer specifičan pogled na odnos života i umjetnosti, zanimanje za socijalnu dimenziju, multimedijalnost, globalizam, participativnost, zamjetan element igričnosti, sve su kvalitete koje Geismar dosljedno reproducira u svom radu, a sudeći prema intervjuima sa samim umjetnikom ima tu i određenih podudarnosti s Beuysovim stavom prema prirodi, spiritualističkih nagnuća kao pozadinskog tona, pa i određene karizme, dakako, jedva usporedive s onom njemačkog umjetnika-šamana.

S druge strane, većina spomenutog danas djeluje toliko općenito da se zaista mnogo što može, iz neke prilagođene perspektive, proglasiti nezakonitim djetetom Fluxusa, a i referenca je s vremenom postala nažalost istrošena i kao takva upotrebljiva tek s drastičnim kritičkim odmakom. Geismar ima pak sreće u slijedećem: studirao je na Akademiji u Dusseldorfu gdje je stari karizmatik Beuys nekad davno očaravao studente, a u vezu s tradicijom socijalne plastike dovodi ga i činjenica studiranja na New School of Social Research u New Yorku, što ga sve automatski čini igračem s prvoklasnim pedigreom te mu osigurava stanovito pravo prvenstva eksploatacije u odnosu na biografski uskraćenije pretendente.

Odrednica na kojoj se temelji Geismerov rad, kao što je i sam umjetnik mnogo puta ponavljao, je 'komunikacija'. Zvuči preopćenito, odveć jednostavno, na prvu loptu malo naivno te, obzirom na prostituiranost pojma, svakako podgrijava razumnu sumnju nepovjerljivijeg dijela publike. No, kao što se već može naslutiti, Jarg Geismar upravo želi biti 'fluxusovski' kompleksan, ali ne i kompliciran. Njegova instalacija u Galeriji proširenih medija, uostalom, i podržava takav dojam. Na zidu duž kružnog ophoda galerije Geismar je postavio niz objekata od prozirnog celofana na kojima su markerima u osnovnim bojama iscrtani naizgled nepredmetni crteži. Njihovim pozicioniranjem direktno ispod rasvjetnih tijela proizveden je poetičan svjetlosni efekt, a pažljivijim gledanjem uočavamo kako je, osim što čitava stvar zaista djeluje diskretno, i materijal s kojim Geismar radi zapravo nježan i fragilan. Nešto od značenja vjerojatno bi nam promaklo da pred samim ulazom u izložbeni prostor PM-a nije postavljen i video rad u kojem se jasno razaznaje kako su predmeti od celofana na kojima je Geismar crtao zapravo elementi omota kutija cigareta japanskih i hrvatskih brendova.

Spomenuti video, dakako uz kratak dokumentarni film o Jargu Geismaru likom i djelom, ukazuje na još jednu bitnu odrednicu Geismarovog umjetničkog djelovanja – gotovo opsesivnu autoreferencijalnost. Dakle, pored nekoliko kadrova nikotinsko-katranskih paketa, u njemu se u petlji izmjenjuju sekvence snimljene u urbanom pejzažu Tokija, gdje umjetnik živi i radi, te u samoj Galeriji PM u Zagrebu gdje je postavljena izložba, uključujući i kadar s pozivnicom za samu izložbu.

Instalacija «Follow me or don't», dakle, u punom je smislu site-specific rad – s jedne strane u interakciji s fizičkim prostorom, a s druge i sa samom sredinom. Tu se, međutim, ne radi o izravnom referiranju na razini društvenopolitičke svakodnevice, jer Geismar preferira univerzalističke teme, već o takozvanoj 'običnoj' svakodnevici Tokija i Zagreba. 'Povezivanje' dviju ili više naizgled udaljenih stvarnosti, koje je tako karakteristično za Geismarovu dosadašnju praksu, često i na krajnje doslovnoj predmetnoj razini, ovdje se odvija preko potrošnih objekata čija se početna banalnost estetizira i transformira u optičku senzaciju. Paralelno, kamufliranjem njihovog podrijetla oni se izjednačuju, čime se, opet vrlo diskretno, naizgled premošćuju kulturne i geografske granice, a možda ima i neka skrivena poruka umjetnika kao emisara dobre volje u spoznaji da su upotrijebljeni najpopularniji japanski brendovi cigareta pod neobičnim imenima «Hope» i «Peace».

Rad Jarga Geismara sačinjen je upravo od ovakvih nenametljivih povezivanja, taman u točno proračunatoj mjeri da bude iščitan i opisan kao slojevit i kompleksan. Nekomu to može biti dovoljno. Ni Geismar se neće buniti - uostalom, i sam naslov kaže «Follow me or don't» - kao što se neće ni samokritički zapitati koja je zapravo perspektiva estetiziranja svakodnevice čija eksploatacija može ići unedogled, i što stoji, ako uopće išta, između, i ispod svih tih brižljivo konstruiranih slojeva.

Marko Golub

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici