Orfej - Ozren Prohić

17.06.2008. Print | Pošalji link

Na koncu inače prilično blijede sezone, operni ansambl zagrebačkog HNK uspio je izroditi upravo senzacionalnu predstavu, kojom se, na neki način, ponavlja uspjeh prošlosezonskih "Razgovora karmelićanki".

Kao i Poulencova opera, i Monteverdijev je "Orfej" dobio uprizorenje koje je temeljito i vrhunski razrađeno u svakom svom segmentu, uz dodatnu vrijednost scenske provokativnosti.

Naravno, događaj je već i činjenica da je Zagreb konačno dobio priliku vidjeti jednu od prvih, ali i najznačajnijih opera u četiri stoljeća te glazbeno-scenske forme. No, ova je produkcija više od pukog odrađivanja kulturološkog duga. U glazbenom aspektu, u realizaciji "Orfeja" nije bilo slabe točke. Dirigent Hervé Niquet potvrdio je svoju reputaciju jednog od vodećih interpreta rane glazbe, uvjerljivo vodeći iznenađujuće preporođen Hrvatski barokni ansambl. Najveća zvijezda predstave svakako je bio tenor Krešimir Špicer u naslovnoj ulozi, no za njim nisu bitnije zaostajali ni drugi protagonisti, poput Ivane Kladarin, Helene Lucić, Ante Jerkunice, Ivice Trubića ili Ljubomira Puškarića.

Ipak, još je veći doprinos kvaliteti predstave dao Ozren Prohić. Njegovo je čitanje "Orfeja" iznimno ostvarenje, čak i za njegove i inače visoke standarde. U razrađenoj režiji, u kojoj ništa nije prepušteno slučaju ili improvizaciji, vrlo bitnu ulogu ima i rad ostalih članova autorskog tima – scenografkinja Marta Crnobrnja, kostimografkinje Julie Scobeltzine i oblikovatelja svjetla Denija Šesnića. Uz njihovu pomoć, Prohić stvara vlastitu reinterpretaciju priče o mitskom pjevaču, koja objedinjuje spoznaje o antičkoj tradiciji, baroknom teatru i suvremenim kazališnim tendencijama.

Svakako je pritom bila smjela, ali i učinkovita odluka da se predstavu realizira u tri bloka različitih vizualnih i gestikulacijskih identiteta, s tek vrlo diskretnim međusobnim poveznicama. Prolog i prvi čin protiču tako u duhu maksimalne stilizacije, u kojoj su, međutim, već jasno naznačeni odnosi između lakomislenih božanstava i pasivnih ljudskih promatrača. U procijepu između njih je polubog Orfej, koji je, zapravo, izopćenik iz oba kolektiva – on ne pristaje niti na ljudsku pasivnost, ali se, istovremeno, odriče i svojih božanskih moći.

Drugi i treći čin najjasnija su posveta baroknom teatru, ali ne na način historicističke slikovnice. Vizualni okvir tako sadrži reference na Rafaela i Leonarda, a ponajviše na Caravaggia, dok scenska gesta upućuje na baroknu formalnost, koju, međutim, sustavno ironizira. Spuštanje u Had donosi, pak, najveći kontrast. Režiser iznenada prebacuje u suvremeni okvir, potcrtavajući tako nestvarnost ranijeg arkadijskog konteksta. Još veći obrat donesen je u završnici opere, u kojoj se Orfej ne vraća u raniju idilu, nego u izokrenutu Trakiju, koja je i vizualno gotovo istovjetna Hadu. Sâm kraj djela osebujna je sinteza Monteverdijevog razrješenja, u kojem se naslovni junak s ocem Apolonom uzdiže u nebesa, i antičke verzije, u kojoj ga rastrgaju bakantice, bijesne što se odrekao ženske ljubavi.

Prohićeva interpretacija pritom je neskriveno provokativna. Orfejevo uzdizanje na božansku razinu naznačeno je slikom katoličke procesije, nakon koje, umjesto bijesnih bakantica, naslovnog junaka prebiju isti oni vjernici koji su ga još trenutak ranije slavili. Neskrivena je to referenca na sve one naše dične sugrađanine, koji se predstavljaju kao veliki katolici, a istovremeno se, uz prešutni blagoslov institucionalne religije, nasilno razračunavaju sa svakim tko se ne želi prikloniti psihologiji mase. I opet je ovdje riječ o začudnom obratu - Orfejeva se božanskost, ili barem natčovječnost, ne iskazuje kroz njegove nadnaravne osobine, nego upravo kroz ljudski individualizam i spremnost na borbu za vlastiti identitet i osobno dostojanstvo. To možda nije više ni antički ni barokni Orfej – ali je u svakom slučaju i Monteverdijev i naš suvremenik.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Krešimir Špicer - tenor koji ima što i za reći
Krešimir Špicer: Stara je glazba potcijenjena!
Metropolitan u Lisinskom
Izravni prijenosi iz Metropolitana u Lisinskom
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2008.
Povratak oratorijskih koncerata na Varaždinske barokne večeri
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?
Orfej u HNK-u

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici