Eugen Indjić i Zagrebačka filharmonija

03.11.2008. Print | Pošalji link

Ne zna se što je gore – kad koncerti ozbiljne glazbe bezuspješno pokušavaju imati programsku okosnicu ili kad je uopće nemaju.

Ostavljajući ovu dvojbu otvorenom, možemo ipak, kao alternativno rješenje, ponuditi treću mogućnost – program koji ima zadanu temu, ali je se ne pridržava do kraja. Takav je slučaj bio koncert Zagrebačke filharmonije, održan prošlog petka u dvorani Lisinski, koji je trebao biti u znaku blagdana Svih svetih. Prigodno se tu našao Fauréov "Requiem", a pripremljena je i Saint-Saënsova simfonijska pjesma "Dans macabre". No, istovremeno se u Zagrebu zatekao i ugledni francusko-američki pijanist srpsko-ruskih korijena Eugen Indjić, pa je, eto, u program ubačen i Čajkovskijev "Koncert za glasovir i orkestar u b-molu", ne zato što bi to imalo ikakvog koncepcijskog smisla, nego jednostavno kako bi gostujući solist imao što svirati.

Dogodio se, međutim paradoks – naime, u čitavom je programu daleko najzanimljivija točka bio upravo taj Čajkovskijev "Koncert", isti onaj koji je, zapravo, bio strano tijelo unutar zagrobno osmišljene glazbene večeri. Premda je riječ o neprikosnovenom repertoarnom djelu, Eugen Indjić predstavio ga je na neuobičajen način, kojim su otkriveni brojni detalji koji u izvedbama drugih pijanista obično promaknu slušateljevoj pozornosti. To ne znači da je Indjić nastojao napraviti išta novo. Naprotiv njegov je pristup, u osnovi, vrlo jednostavan, i svodi se na ono što bi se, uvjetno rečeno, moglo nazvati "povratkom tekstu".

To, konkretno, znači odbacivanje tradicionalnog koncepta nadglasavanja glasovira s orkestrom i samodostatnog razmetanja tehničkim akrobacijama. Umjesto toga, Indjić se upušta u istraživanje unutarnje glazbene supstance Čajkovskijevog djela i ravnopravan dijalog s orkestrom. Učinak je pritom dvojak – s jedne strane, do izražaja dolazi raznolikost solističke dionice, a s druge se razotkrivaju skladateljevi namjerno postavljeni šumovi u komunikaciji s pratećim sastavom. Pod ravnanjem Pavla Dešpalja, Zagrebačka je filharmonija ovdje zazvučala iznenađujuće kompaktno i uigrano, što od tog orkestra već stvarno dugo nije bilo moguće čuti.

Na istoj razini solidno, premda ne i vrhunski odrađenog posla bio je i Saint-Saënsov "Dans macabre". Ova saharinski sladunjavo umivena vizija mrtvačkog plesa sâma po sebi, doduše, i nije nešto bez čega se ne bi moglo živjeti, ali, ako je i samo zbog odličnog violinskog sola Sidonije Lebar, ovu je izvedbu ipak vrijedilo čuti.

I taman kad smo se ponadali da se ipak nešto malo pomaklo u Filharmonijinom glazbovanju, dogodio se Fauréov "Requiem". Pavlu Dešpalju ovdje su, nažalost, poispadali svi konci iz ruku. Orkestar koji je tek pola sata ranije uredno odsvirao tešku Čajkovskijevu partituru odjednom se počeo spoticati o ne osobito zahtjevne Fauréove dionice. Da stvar bude još i gora, u čitavu je priču zalutao i Zbor Opere zagrebačkog HNK, kao nakupina međusobno neusklađenih pjevača, čiji su operno zavibrirani glasovi sve samo ne primjereni za "anđeoski" oblikovane melodije ove partiture. Naposljetku, čak se ni solisti, inače uvijek pouzdana sopranistica Marija Kuhar-Šoša i bariton Alen Ruško, nisu pokazali u najboljem svjetlu, tako da bi ovu izvedbu Fauréovog "Requiema" u cjelini bilo najbolje što prije zaboraviti. No, nažalost, čini se da su upravo takve ponesrećene interpretacije Zagrebačkoj filharmoniji već dulje vrijeme pravilo, a ozbiljno pripremljeni nastupi, poput prošlotjedne izvedbe Čajkovskijevog "Glasovirskog koncerta" – iznimka.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2008.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici