Njemačka komorna filharmonija iz Bremena

26.11.2008. Print | Pošalji link

Da su orkestrima potrebni dirigenti najbolje se vidi kad ih – nema.

To je, između ostalog, potvrdila i Njemačka komorna filharmonija iz Bremena svojim sinoćnjim nastupom u Dvorani Lisinski. Nastup ovog ansambla prije tri i pol godine na istom mjestu oduševio je publiku, između ostalog, ali nipošto ne i isključivo, zbog snažne umjetničke osobnosti nizozemskog dirigenta Tona Koopmana. Ovaj su se put, međutim, glazbenici iz Bremena pojavili bez dirigenta, pa ih je, kao "prvi među jednakima", vodio njihov koncert-majstor, violinist Florian Donderer.

Takva je odluka, naravno, legitimna. Naime, na taj način redovito nastupaju i manji gudački sastavi. K tome, velik dio repertoara većih komornih orkestara, poput ovoga, nastao je prije devetnaestog stoljeća, dakle u doba kada još nije uspostavljena institucija dirigenta u današnjem smislu.

Problem, međutim, nastaje kad se Njemačka komorna filharmonija prihvati novijeg repertoara. Općenito uzevši, nije baš previše jasno zašto je na početku koncerta morala biti izvedena "Glazba za Lisabon" Dariusa Milhauda. Premda je riječ o jednom od relevantnijih francuskih skladatelja dvadesetog stoljeća, ovo je djelo jedan od njegovih kasnih opusa, nastalo, kako je to primijetio i jedan od kritičara praizvedbe, "više iz navike nego iz potrebe". U prijevodu, tijekom gotovo pola sata, valja se neprovokativna glazba bez ikakve čvršće strukture, a kamoli smisla ili svrhe. Vještiji dirigent tu bi možda i mogao ponešto spasiti, no, violinist Florian Donderer zadovoljio se visoko profesionalnim, ali ipak rutinskim i bezličnim prosviravanjem.

Druga nedaća koja je sinoć snašla goste iz Bremena bilo je otkazivanje nastupa Piotra Anderszewskog, mlađeg poljskog pijanista koji je, zapravo, trebao biti glavni adut čitavog koncerta. Umjesto njega, u Beethovenovom se "Četvrtom koncertu za glasovir i orkestar" pojavila Elisabeth Leonskaja, austrijska pijanistica ruskog porijekla, koju smo već višekratno mogli čuti u Zagrebu, između ostalog čak i u istom Beethovenovom djelu.

Leonskaja je umjetnica stare ruske škole, sa svim pozitivnim i negativnim karakteristikama tog stila pijanizma. Sve je tu više-manje uredno posloženo, premda s ponekad prevelikom gestom i preslobodnim pristupom protoku glazbenog vremena. No, sve bi se to dalo na zadovoljavajući način dovesti u red, samo kad bi se pred izvođačima našao dirigent. No, kako nije, činilo se da solistica svira svoje, a orkestar nešto sasvim drugo, bez da se i pokušala ostvariti ikakva ozbiljnija i kreativnija komunikacija.

Srećom po gostujući orkestar, završnica je koncerta ipak bila spretnije zamišljena. Na programu se našla "53. simfonija" Josepha Haydna, djelo koje izvorno i jest zamišljeno za izvedbu koju će voditi koncert-majstor. A, osim što je sâma po sebi odlična kompozicija, s posebno zanimljivim polaganim stavkom, u njoj do punog izražaja dolazi skladateljev smisao za humor, kao i težnja da se primjerena pozornost posveti svakom glazbeniku. I upravo u takvom okviru do punog izražaja dolaze kvalitete Njemačke komorne filharmonije iz Bremena – uigranost zajedničke svirke, lijepi istupi pojedinih solista i temeljita posvećenost stilski primjerenoj izvedbi. Povrh svega, tu je i posve iskren užitak u radosti skupnog muziciranja, koji se učinkovito prenosi i na slušateljstvo. Takav je repertoar, dakle, idealna domena ovog ansambla – za sve ostalo ipak je neophodan dirigent.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Paul McCreesh: ne vidim potrebu za sviranjem na metalnim e-žicama

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici