Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2008.

27.12.2008. Print | Pošalji link

Kao i uvijek dosad, gotovo sve što se ove godine događalo u, ali i oko ozbiljne glazbe vezano je uz institucionalnu kulturu.

A ona je, naravno, većinom usredotočena na reprezentativnost, što, pak, podrazumijeva da je izvanjska atraktivnost bitnija od unutarnje sadržajnosti. Možda je to najočitije u najreprezentativnijoj, ali i najskupljoj glazbenoj formi – operi. Zagrebački HNK tako je nanizao nekoliko predstava velikih ambicija, ali uglavnom tek prosječnih rezultata. Najgore je pritom prošao obljetničar Giacomo Puccini, iako su mu bile posvećene čak dvije produkcije – relativno uredan scenski "Triptih" i sramotno loša koncertna "Turandot". Bila je tu i prva hrvatska izvedba zaboravljene "Mirjane" Josipa Mandića, djela koje je u program uvršteno primarno zbog njene kvalitete u odnosu na europsku produkciju međuratnog razdoblja. S vremenskim odmakom pokazalo se, međutim, da "Mirjana" funkcionira bolje na razini korektne povijesne informacije, a slabije kao i danas aktualno djelo.

Stoga je u čitavoj ovogodišnjoj HNK-ovoj produkciji uistinu vrijedno spomena samo postavljanje Monteverdijevog "Orfeja", predstave koju su nosili ne samo odlični pjevači i dirigent Hervé Niquet, nego i jedna od najboljih režija Ozrena Prohića. I sve bi to bilo krasno, da ne postoji jedan veliki "ali" – u "Orfeju", naime, ne svira HNK-ov orkestar, nego Hrvatski barokni ansambl. Stoga je ovdje središnje nacionalno kazalište ostvarilo uspjeh više kao infrastrukturni servis za koprodukciju s Varaždinskim baroknim večerima, a manje kao institucija s vlastitim umjetničkim ansamblom.

Znakovito je u tom smislu pripomenuti da je u protekloj godini jedna od najzanimljivijih opernih produkcija, Donizettijev "Ljubavni napitak", proizašla iz puno slabije institucije – Muzičke akademije. Redateljica Dora Ruždjak-Podolski pritom je svima održala dobru lekciju kako se i uz zaista minimalna sredstva može pripremiti produkcija koja kvalitetom čak i nadmašuje neke od onih ostvarenih u HNK-u.

Koncertna direkcija Zagreb i ove je godine bila štedljiva, kako bi se barem donekle smanjili gubici koje su ostavile prethodne uprave. Stezanje remena je, međutim, dovelo i do nekih dobrih nuspojava. Središnji ciklus "Svijet glazbe" zadržao je pritom svoju reprezentativnost, ali su se "Zagrebačke ljetne večeri" silom prilika morale preorijentirati na nešto drukčiji repertoar. Najbolje su pritom uspjele različite "crossover" kombinacije između umjetničke i tradicijske glazbe, realizirane kroz nastupe Jordija Savalla, islandskog sastava "Úngut" i irske glazbenice Caitríone O'Leary .

Na Zagrebačku filharmoniju ne treba trošiti previše riječi. Ovaj orkestar tone u kvaliteti sve više i više, pa dojam nije uspjela spasiti niti nekolicina vrsnih gostujućih solista, poput pijanista Eugena Indjića. Pokazalo se da od prevelike koristi neće biti niti novi stalni gost-dirigent Shlomo Mintz, koji jest vrhunski violinist, ali mu dirigiranje nije jača strana. Filharmoniji stoga ne preostaje drugo, nego da nastavi kapitalizirati bolest svoga šefa-dirigenta Vjekoslava Šuteja, što on i sâm potiče redovitim javljanjima iz svoje američke bolesničke postelje.

Sve se to, naravno, događa uz zdušnu potporu gradskih vlasti, koje su, nakon uspostave kontrole postavljanjem podobnih kadrova u Koncertnu direkciju i Filharmoniju, naumile isto učiniti i s Dvoranom Lisinski. Da je tome tako, potvrđuje i trakavica oko imenovanja ravnatelja Dvorane. Grad je tako proljetos uredno raspisao natječaj, da bi ga potom poništio, ali ne iz proceduralnih razloga, nego pod izlikom da se čeka dovršenje nekakve "Strategije glazbenog života". Ideja, doduše, i nije loša, ali pokazalo se da je bila samo kukavičje jaje. Strategija, naime, nije dovršena, ali je Grad u međuvremenu pronašao podobnog kandidata u liku Dražena Siriščevića. To što dotični televizijski urednik i nesuđeni diplomat nema iskustva s tipom posla koji mu je Grad namijenio očito je sporedno. Također, uspjesi Dvorane u proteklih godinu dana također nisu presudni – uzalud Tončiju Biliću i odlični koncerti, poput recitala Marthe Argerich i Mishe Maiskog, ali i okončanje dugogodišnje sage o obnovi orgulja u Lisinskom.

Sve se, dakle, i dalje vrti oko velikih igrača, a to su oni koje država i Grad najizdašnije financiraju, ali i nad njima drže apsolutnu kontrolu. Ipak, manje moćni uspijevaju se ipak izboriti za kakav-takav prostor umjetničke slobode i kreativnosti. U tu kategoriju, koliko god to čudno zvučalo, treba svrstati i Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a, izvodilačka tijela pod često gotovo maćehinskim okriljem moćne javne televizije. Jer, usprkos tome što je HTV-u njegova Glazbena proizvodnja zadnja rupa na svirali, upravo su ti ansambli pripremili neke od zanimljivijih koncertnih projekata, poput odlične izvedbe "Vigilije" finskog skladatelja Einojuhanija Rautavaare.

Bilo je tu još nekoliko "manjih igrača", poput male koncertne agencije ArtAgent, koja je upravo ove godine bitno proširila svoju ponudu, kako brojnošću, tako i kvalitetom. Zajednički recital dvoje nestora hrvatskog pijanizma, Pavice Gvozdić i Vladimira Krpana, pritom je samo najistaknutija, premda nipošto ne i jedina potvrda te teze.

A ako bi trebalo izdvojiti nešto što je u cijelosti najviše iskočilo ove godine, onda je to naizgled skroman, tek četverodnevni Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe. Violinist Stefan Milenković pritom je tek najistaknutiji u nizu vrhunskih svjetskih glazbenika koji su obilježili ovu manifestaciju. I sve se to dogodilo, zapravo, u okviru jedne privatne, izvaninstitucionalne inicijative. Što, na kraju, potvrđuje ono što već dobro znamo i iz drugih grana kulture – institucije mogu biti korisne kao relativno stabilan financijski i infrastrukturni okvir, ali su one, istovremeno i užasno inertne prema bilo kakvim promjenama. A najbolja umjetnost ipak se u većini slučajeva stvara i događa negdje drugdje.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Preminuo Vjekoslav Šutej
Koncert za Zakladu Ana Rukavina i Vjekoslava Šuteja
Sve je spremno za početak 59. Dubrovačkih ljetnih igara
Držiću posvećene 59. Dubrovačke ljetne igre
Drukčija klasika na Bundeku
Ex profundo exitus
Dubravko Palanović: Ne pišem nebuloze
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2007.
Tosca - koncertna izvedba
Novi gost dirigent u Zagrebačkoj filharmoniji

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici