Epistola – Ivo Malec

30.01.2009. Print | Pošalji link

"Glazba je hoćeš-nećeš politična", kako je to svojevremeno u jednom razgovoru rekao njemački skladatelj Hans Werner Henze.

Ta je teza podložna preispitivanju, no i dalje je, pogotovo u širem shvaćanju pojma "političnosti" primjenjiva na velik dio glazbe, pa i umjetnosti općenito. Dvadeseto je stoljeće pružilo brojne dokaze te teze, pri čemu se ne treba ograničiti samo na fenomen soc-realizma u glazbi. A, čak i kad bismo se htjeli zadržati samo na tom, najeklatantnije političnom obliku glazbe, morali bismo konstatirati da on živi i nakon pada Berlinskoga zida. Ideologija se pritom možda i promijenila, ali matrica je i dalje prisutna i prepoznatljiva. Ima je i u novijoj hrvatskoj glazbi – od posve očitih slučajeva, kao što su oratoriji "Kralj Tomislav" Davora Bobića ili "Fidelissima advocata Croatiae" Josipa Magdića, do nešto sofisticiranijih doprinosa, recimo, Milka Kelemena ili Frane Paraća.

Na prvi pogled, moglo bi se činiti da se na taj niz nadovezuje i "Epistola" Ive Maleca. Odabir teksta za ovo djelo oratorijskih proporcija navodi na upravo takav zaključak. Jer, Marulićevo pismo papi Hadrijanu VI., u kojem prije skoro pola milenija traži pomoć u jeku turske najezde, puno je konotacija koje se mogu upotrijebili, ali i zloupotrijebiti u današnje vrijeme. Na lokalnoj razini, moglo se povući paralele s nedavnim ratom u Hrvatskoj, dok se na globalnoj ovim tekstom moglo dati doprinos sve raširenijoj zapadnjačkoj antiislamskoj histeriji.

Međutim, za tako bi nešto nužno bilo glazbeno jasno prezentirati i ilustrirati tekstovni predložak, a upravo je to ono što Malec namjerno i uspješno izbjegava. Riječi se u njegovoj "Epistoli" gotovo sustavno dekonstruiraju i svode na puku zvukovnu građu, te se tako lišavaju izvanglazbenih značenja. Time se naizgled negira jedan od temelja vokalnosti, ali Malecova je glazba i ovdje, paradoksalno, izrazito vokalna. To se ne odnosi samo na pjevačke dionice, u kojima se koristi širok raspon arhetipskih vokalnih gesti, od pjevanja preko govora i šapta sve do "neartikuliranih" glasova. Sve se to, naime, prenosi i u instrumente, čije su pojedinačne dionice također, uvjetno rečeno, "vokalno" oblikovane, a cjelokupni zvuk orkestra kao da se referira na tehnike zborske glazbe. Moglo bi se reći da je to proizašlo iz Malecovih iskustava s elektronskom glazbom, no, s druge strane, i njegov je pristup elektronici bio, zapravo, izrazito "vokalan".

Na razini skladateljsko-tehničkih postupaka, "Epistola" je svojevrstan kompendij postupaka karakterističnih za avangarde druge polovine dvadesetoga stoljeća, s diskretnim prisjećanjima i na puno starije glazbe, sve do gregorijanskog korala. No, premda će pojedine zvukovne situacije podsjetiti na, recimo, Pendereckog ili Ligetija, Malecov je stil dosljedan i prepoznatljiv, bez zapadanja u eklektičnost, a kamoli epigonstvo.

Konačni proizvod, međutim, nije "apsolutna glazba" bez poruke i značenja. Ali, umjesto da svoju poruku šalje izravno, putem teksta, Malec to čini na dubljoj, gotovo podsvjesnoj razini. Takva je poruka, upravo zbog medija kojim se koristi, otporna na konačna i doslovna tumačenja te, umjesto toga, potiče na razmišljanje o širim, univerzalnim konceptima. Ideje sadržane u binarnim oprekama ljubav-mržnja ili rat-mir mogle su biti iskorištene i za neku izravniju i banalniju političku poruku. U "Epistoli" toga, međutim, nema, jer je riječ o djelu koje nije ni politično ni apolitično nego – nadpolitično.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
'Epistola' prvi put u hrvatskoj
Prva hrvatska izvedba Malecove 'Epistole'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici