90. obljetnica Zagrebačkog kvarteta

16.03.2009. Print | Pošalji link

Uz Zagrebačku filharmoniju i Zagrebačke soliste, još jedan "reprezentativni" glazbeni ansambl nosi isti pridjev u nazivu – Zagrebački kvartet. S prethodna dva sastava Kvartet dijeli i prilično sličnu sudbinu.

Naime, i on ima respektabilnu tradiciju, dugu već devedeset godina, ali i probleme proizašle iz činjenice da ne može doseći umjetničku razinu kakvu je imao u svojim "zlatnim godinama".

 Ipak, postoje i neke bitne razlike, koje su odraz činjenice da je ipak riječ o bitno manjem, tek četveročlanom sastavu. Jer, dok i Filharmonija i Solisti mogu barem dio odgovornosti svaliti na svoje šefove-dirigente, odnosno umjetničke voditelje, odnos snaga u Kvartetu je bitno drukčiji. U njemu je prva violina, konkretno Goran Končar, tek "prvi među jednakima", što podrazumijeva ne samo manji teret voditelja, nego i veću suodgovornost svih drugih članova, a to su, poimence, Davor i Hrvoje Philips i Martin Jordan. Svečani obljetničarski koncert, održan prošle subote u Lisinskom, pokazao je još jednom kako ta iz formacije sastava proizašla kolektivna odgovornost dovodi do umjetničkih rezultata koji, ako i nisu vrhunski, ipak imaju bitno višu razinu od one koju nude Filharmonija i Solisti.

Najviše je to do izražaja došlo u izvedbi Šostakovičevog "Gudačkog kvarteta u F-duru". Riječ je o partituri kojoj treba pristupiti minuciozno, s osobitom pozornošću prema svakom pojedinačnom glazbenom detalju, ali i njegovom mjestu unutar čitave cjeline. Donekle je paradoksalno da jaču polovicu Kvarteta predstavljaju braća Philips  na unutarnjim dionicama, a slabiju Goran Končar i Martin Jordan na prvoj violini i violončelu, dok je u gudačkim kvartetima inače obrnuto. To znači da bi se u najistaknutijim dionicama mogla poželjeti viša razina ekspresije, pa čak i tona, ali, s druge strane, do izraza više dolazi fino međutkanje druge violine i viole, što gudački kvarteti često zanemaruju. A, u krajnjoj liniji, ti odnosi ipak nisu u prevelikom neskladu, tako da je čitava izvedba bila obilježena, ako ništa drugo, vrlo ozbiljnim i profesionalnim odnosom prema odabranoj partituri.

I dok bismo u slučaju Šostakovičeve skladbe još i mogli govoriti o igranju na sigurnu kartu standardnog repertoara, Monteverdijevim su "Dvobojem Tancredija i Clorinde" članovi Kvarteta pokazali kako su spremni i na rizik hvatanja u koštac s njima ne osobito bliskim stilom. U toj je točci, doduše, zvijezda ionako bio tenor Krešimir Špicer, čija je duboko promišljena, ali i proživljena interpretacija bila vrhuncem čitave koncertne večeri. No, i Zagrebački je kvartet izvedbi pristupio iznimno odgovorno, pokazujući se, ako već ne idealnim, onda barem dostojnim Špicerovim suradnicima.

Nešto sasvim drukčije ponudila je završna točka programa, Elgarova "Introdukcija i Allegro za gudački kvartet i gudače". Ovdje su se Zagrebačkom kvartetu u izvedbi pridružili Zagrebački solisti, i upravo se kroz tu suradnju vidjela ipak vrlo bitna razlika u profesionalnosti dvaju ansambala. Članovi Kvarteta ozbiljno su prionuli na svoje nimalo jednostavne dionice, dok su Solisti svoj dio posla odradili na, nažalost, vrlo prepoznatljivo nonšalantan i površan način. Tek bi krajnje ciničan promatrač mogao zaključiti kako su članovi Zagrebačkog kvarteta i Zagrebačkih solista zaslužili jedni druge. Jer, za razliku od Solista, Kvartet, uza sve svoje mane, ipak njeguje barem elementarnu razinu glazbene profesionalnosti i odgovornosti prema djelu, ali i prema publici. A dok je tome tako, i za Zagrebački kvartet ima neke nade. A za Soliste baš i nema.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Itamar Golan: Komorna glazba traži vrijeme, znoj, pa čak i krv
Krešimir Špicer - tenor koji ima što i za reći
Krešimir Špicer: Stara je glazba potcijenjena!
Devedeseta obljetnica Zagrebačkog kvarteta
Zagrebački kvartet slavi obljetnicu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici