Crux dissimulata - Krešo Dolenčić

20.04.2009. Print | Pošalji link

Što je aktualan premijerni naslov u zagrebačkom HNK? Ako biste ovih dana prošetali mimo kazališta, mogli biste, na temelju velike platnene lente izvješene na njemu, zaključiti ta je to drama "Dantonova smrt".

Opera "Crux dissimulata" Srećka Bradića, praizvedena u prošlog petka na otvaranju Muzičkog Biennala, kao da ne postoji. Uprava kazališta nije se potrudila učiniti niti ono što čini za svaku drugu svoju produkciju – otisnuti programsku knjižicu. Umjesto toga, dobili smo tek šturi letak. U knjižicama je obično, za stranu publiku, ponuđen i sadržaj na engleskom, ali ovdje na tom jeziku nema niti slovca. Nije bilo niti prijevoda pjevanog teksta, što je također praksa uobičajena u svim HNK-ovim opernim produkcijama.

Vrhunac maćehinskog odnosa središnje nacionalne kazališne kuće prema vlastitoj predstavi predstavlja činjenica da su predviđene samo tri izvedbe ove opere – barem do kraja ove sezone, a najvjerojatnije i općenito. Da, opera jest jedna od najskupljih umjetničkih formi, ali domaće bi stvaralaštvo i na tom području trebalo biti nacionalni prioritet. No, dok se još skuplje filmove u Hrvatskoj financira pod geslom "glavno da ih imamo, pa makar bili i loši", suvremena domaća opera HNK ne zanima, pa makar bila i dobra.

A "Crux dissimulata" nije i ne smije biti tek protokolarno odrađeni dug prema nacionalnom stvaralaštvu. Jer, uistinu se rijetko dogodi da dobijemo glazbeno-scensko djelo koje je i suvremeno i kvalitetno, a k tome i pristupačno široj publici. Ako bi se trebalo izdvojiti jedan zajednički nazivnik svih elemenata ove predstave, onda je to iskren, ozbiljan i pošten angažman koji su u njeno stvaranje uložili svi umjetnički sudionici. Ivan Vidić u svom je libretu stvorio dramsku fresku koja jest djelomično nadrealna, ali je upravo time potcrtana mračna realnost hrvatske svakodnevice. Galerija likova, obilježena gomilom alkoholičara, sitnih kriminalaca i kamatara, ostavlja mučan dojam, koji je rezultat činjenice da je riječ o arhetipovima osoba kakve susrećemo svaki dan, i to ne samo na stranicama crne kronike. Premda će režiser Krešimir Dolenčić povući paralelu s Kolarovom "Brezom", prije bi se moglo reći da je riječ o današnjem odgovoru na Krležino "Kraljevo". Hrvatsko se društvo 2009., zapravo, i ne razlikuje previše od onoga 1918. – dapače, danas je sve možda i beznadnije nego tada.

Bradićeva glazba odlično odgovara Vidićevom postekspresionističkom predlošku. Izbjegavajući tradicionalne operne obrasce, Bradić gradi samostalnu glazbenu cjelinu, koja kao da se odigrava paralelno s dramom, ne reagirajući na pojedinačne događaje, nego slikajući jedinstven zaokruženi komentar totaliteta zbivanja. Riječi, govorene ili pjevane, postoje više uz glazbu nego u njoj, dok se, s druge strane, u glazbu integriraju "neglazbeni" zvukovi kaotičnog pandemonija provincijske gostionice.

Krešimir Dolenčić dramu je i glazbu sjedinio u potresnoj scenskoj cjelini, koja, kao i libreto, vješto balansira između realnog i nadrealnog. Golemi križ na pozornici možda je i suvišna vizualizacija "prikrivenog križa" iz naslova djela, ali je zato postavljanje šanka ispod njega, kao svojevrsnog oltara, upečatljiva poruka o stvarnoj naravi suvremene hrvatske pseudoreligioznosti.

Posve neuobičajeno za zagrebački HNK, među izvođačima gotovo da i nije bilo slabe karike. Odličnu solističku ekipu predvodila je Martina Zadro, ujedno i jedina solistica koja nije članica HNK-ovog ansambla, što možda nije gubitak za nju, ali za HNK jest. Ivan Josip Skender temeljito je uvježbao zborske dionice, a čak je i Zoran Juranić uspio od HNK-ovog orkestra postići ako ne vrhunski, onda svakako kvalitetniji rezultat nego što je to inače slučaj.

No, sve je to rezultat pojedinačnog entuzijazma svih izravno uključenih u ovaj vrhunski kazališni proizvod. Da se pitalo upravu HNK, on se možda ne bi ni dogodio. Ali jest, ne zahvaljujući, nego usprkos vodstvu kuće. Pa ako sve i završi na sramotno maloj brojci od tri izvedbe – isplatilo se. "Crux dissimulata" možda neće živjeti na repertoaru, ali u kolektivnoj memoriji hoće, kao i, recimo, Radičin "Prazor" ili Horvatov "Preobražaj" – još dvije opere koje je HNK prebrzo skinuo s programa, u kojem im je puno više mjesto nego mnogim takozvanim repertoarnim naslovima.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Ozbiljna glazba 2009.
Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak
Staša Zurovac i Berislav Šipuš za kraj MBZ-a
Šipušev i Zurovčev 'Proces' za kraj Biennala
'Vodoinstalater' i 'Nadilazeći vrijeme' na Muzičkom Biennalu Zagreb
'Nadilazeći vrijeme' i 'Vodoinstalater' – praizvedbe na MBZ-u
'Prikriveni križ' na pozornici HNK
Crux dissimulata – opera koja nije pasionska baština
Umjetnost (i) politika na Muzičkom Biennalu
Muzički Biennale Zagreb 2009.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici