Glazba za dvorjane i pučane

12.07.2007. Print | Pošalji link

Podjela glazbe na "ozbiljnu" i "zabavnu", pri čemu se potonju prešutno smatra manje vrijednom, produkt je estetske misli konca devetnaestog stoljeća, čije se posljedice osjećaju još i dan-danas.

Stoga, iako je ta podjela, u osnovi, i umjetna i štetna, ona se i dalje retrogradno primjenjuje i na djela nastala u ranijim razdobljima. Naizgled kontradiktorno, sav besmisao te razdiobe zorno su prikazala posljednja dva koncerta iz mini ciklusa "za ljubitelje baroka i rane glazbe" ovogodišnjih Zagrebačkih ljetnih večeri. Kontradiktorno zato što je, površinski gledano, jedan od tih dvaju koncerata predstavio "ozbiljnu" glazbu austrijskih carskih dvorova od petnaestog do sedamnaestog stoljeća, a drugi onu "zabavnu" srednjoeuropskih pučana iz doba bečke klasike. No, koliko god se činilo da ti i takvi programi pripadaju posve oprečnim glazbenim svjetovima, pomnijim slušanjem otkrivaju se njihove, zapravo, posve logične i čvrste poveznice.

Sastav "Armonico tributo", jezgru kojeg čini "par excellence" dvorski sastav od četiriju viola da gamba, predvođen Lorenzom Duftschmidom uistinu se jest usredotičio na glazbu čija provenijencija, ambicija i realizacija jest umjetnička. Dapače, neka od izvedenih djela, poput onih renesansnih majstora Heinricha Isaaca i Ludwiga Senffla školski su primjeri majstorske spekulativnosti, u kojoj iznimno složene kontrapunktske strukture prijete da postanu same sebi svrhom. No, takvi umjetnički, ili, bolje rečeno, umjetni konstrukti, ne bi bili niti približno toliko uspjeli da svoju bazu nemaju u pučkoj, odnosno, jezikom kasnijih razdoblja rečeno, "popularnoj" glazbi. Jer, koliko god skladateljski postupci bili iznimno sofisticirani, temeljnu građu renesansni majstori vrlo često preuzimaju iz folklorne sfere. Izvornim je napjevima tako konteskt bitno promijenjen, ali čar konačnog proizvoda leži, između ostalog, i u tome što je "neumjetničko" porijeklo polazišnog materijala i dalje ostalo prilično jasno prepoznatljivo.

Nasuprot tome, ansambl "Schikaneders Jugend" temelji se na neprikosnoveno pučkom srednjeuropskom triju šalmaja, gajdi i organistruma, uz povremeno uključivanje jednako pučke drombulje i jodlanja. Glazbenici koje vodi oboist Andreas Helm pritom sviraju repertoar koji je bio namijenjen folklornom kontekstu. No, s obzirom na naše iskustvo umjetničke glazbe osamnaestog i ranog devetnaestog stoljeća, ovdje još i jasnije prepoznajemo kako je komunikacija između "ozbiljne" i "popularne" sfere bila intenzivna i, što je još važnije, dvosmjerna. Jer, dok ćemo u svirci koja slijedi uzore austrijskih putujućih glazbenika čuti i melodijske obrasce prisutne u djelima, recimo, Mozarta ili Schuberta, istovremeno je jasno i kako su određene harmonijske progresije u pučku praksu došle iz svijeta profesionalnog glazbovanja.

I možda upravo u toj konstantoj interakciji leži najveći potencijal za plodotvorno glazbeno djelovanje. Jer, zatvorenost u okvire samo jednog stilskog i/ili estetskog konteksta nužno nameće ograničenja, pa čak i svojevrsnu izvedbenu autističnost. Ona, naravno, može dovesti i do vrhunskih rezultata. No, kao što su pokazali i "Armonico tributo" i "Schikaneders Jugend", dijalog je uvijek zanimljiviji od monologa.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Zagrebačke ljetne večeri – lijepe žene i šareni bomboni
Počinju Zagrebačke ljetne večeri
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2008.
Amadeo u kolovozu i rujnu
Scena Amadeo – od novog Filipa Šovagovića do uskrslog Ayllua
Četiri okarine za kraj Zagrebačkih ljetnih večeri
Úngút u Klovićevim dvorima
Islandska glazba u jazz aranžmanima
Caitríona O'Leary i Dúlra
Scena Amadeo i ove godine ima ambiciozan program

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici