Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak

28.04.2009. Print | Pošalji link

Promišljena koncepcijska poetika jedna je od ključnih premisa pri programiranju većih kulturnih manifestacija.

No, njihov se uspjeh ne mjeri količinom uloženog idealizma, nego onime što je od njega ostalo nakon propuštanja kroz filter realnih mogućnosti. Gotovo su svi hrvatski festivali ispiti iz umijeća mogućeg, a Muzički Biennale Zagreb u tom smislu nije iznimka. Naravno, idealno bi bilo predstaviti probrane vrhunce scene suvremene umjetničke glazbe, ali budžetska ograničenja uvjetuju druge ključeve programskog odabira – osobna poznanstva i/ili suradnju s raspoloživim i raspoloženim koprodukcijskim partnerima.

Biennale je stoga, sada već tradicionalno, glazbeni "sajam", kako to vole reći njegovi organizatori, što je dvosjekli mač. Jer, premda će se na tom "sajmu" pronaći "ponešto za svakoga", dosad je prečesto nedostajalo ozbiljnije kritičke prosudbe i selekcije, pa bi najkvalitetniji sadržaji uglavnom bili sretna slučajnost unutar šarolike ponude, obilježene i prevelikim kvalitativnim rasponom. Kvaliteta cjeline se, međutim, ipak konačno dogodila na ovogodišnjem, 25. MBZ-u, dijelom i opet zbog sretnih slučajnosti, ali i zbog nekoliko pomno osmišljenih programskih potki. Tema odnosa umjetnosti i politike, odnosno društvenog angažmana umjetnika, koliko god već prežvakana bila, uglavnom je dosad zaobilazila ovaj festival, pa je fokusiranje na nju ne samo opravdan, nego i hvalevrijedan potez. Upravo su djela odabrana, ili čak naručena po tom ključu bila među najuspjelijim trenucima festivala. Simbolično, njima je Biennale i uokviren - "Crux dissimulata" Srećka Bradića i "Proces" Berislava Šipuša, u oba slučaja potencijalno antologijski opusi, dali su ton gotovo svemu što se između njih događalo.

A događaja je bilo uistinu raznolikih, pri čemu treba pohvaliti izbjegavanje upadanja u koketiranje s diskografskim "mainstreamom", uz iznimku "Kanona pokajanja" Arve Pärta. U maratonskom trčanju po raznim punktovima glazbene suvremenosti bilo je, naravno, i promašaja, poput anakronih simfonijskih opusa kineskih skladatelja, ili nekih pravih događaja koji su se zatekli na pogrešnom festivalu. Biennale je tako predstavio i talijansku skupinu "Fanny & Alexander" i Józsefa Nagya, kojima je prije mjesto na Eurokazu ili Festivalu svjetskog kazališta – na kojima su, uostalom već bili viđeni. Performans američke umjetnice Narcissister kao da je zalutao iz programa Queer Zagreba, na kojem, doduše, nije bio, a vjerojatno niti neće, jer sve što je gospođa htjela reći na tom je festivalu već rečeno, i to bitno kvalitetnijim projektima. S druge strane, broj je bijenalskih uspješnica višestruko kompenzirao povremena posrnuća. Spomenimo tako glazbeno-scenske projekte Mire Dobrowolnog, Orlanda Jacinta Garcije i Gordana Tudora, ali i samozatajnu monooperu "Love Songs" Ane Sokolović. U širokom spektru inovativnih glazbi iskočilo je ime središnjeg festivalskog gosta Tristana Muraila, autora koji se na zanimljiv način bavi istraživanjem elektroničkog zvuka, ali i njegovog povratka u medij živih instrumenata.

Ipak, dok je Muzički Biennale Zagreb ovaj put osvjetlao svoj obraz, ne može se reći da su to učinile i neke druge institucije, tradicionalno vezane uz ovaj festival. HNK je tako Bradićevu operu promptno skinuo s repertoara prije nego što je uopće stigla zaživjeti, Dvorana Lisinski u vrijeme je festivala priredila čak dva udarna koncerta svog ciklusa "Lisinski subotom", dok je Muzička akademije tjedan dana održavala smotru svog glasovirskog odsjeka – na kojoj se, treba li uopće naglašavati, nije izvodila suvremena glazba.

Silom prilika, Biennale je tako, puno više nego ikad dosad, bio upućen na Kulturu promjene Studentskog centra. SC je ne samo ugostio, pa i koproducirao velik dio programa, nego je i festivalu priskrbio novu publiku. Nju ne zanimaju tradicionalni koncerti u natrulim hramovima kulture, ali je zato znatiželjna prema svemu suvremenom i novom. Biennale je to prepoznao i iskoristio, i u tome je najveća vrijednost njegovog ovogodišnjeg izdanja.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Čemu tek sada interes za Josipovića-skladatelja?
Još malo o Ivi Josipoviću, ali skladatelju
Ivo Josipović: Istina nije jedna!
Ivo Josipović - skladatelj
Cantus ansambl i Nacionalni orkestar iz Lilla
Gilles Jobin na Tjednu suvremenog plesa
Gilles Jobin ponovno pleše i misli u Zagrebu
Staša Zurovac i Berislav Šipuš za kraj MBZ-a
Šipušev i Zurovčev 'Proces' za kraj Biennala
Muzički Biennale Zagreb - izvještaj prvi

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici