Londonski simfonijski orkestar u Areni Zgareb

13.05.2009. Print | Pošalji link

Ante Batinović, Božo Biškupić i Tony Cetinski izrekli su svoj pravorijek – koncert Londonskog simfonijskog orkestra u Areni Zagreb bio je fenomenalan.

Nakon suda takvih autoriteta za ozbiljnu glazbu možda je bolje šutjeti zauvijek, pogotovo ako ne dijelite njihov stručni sud. No, taj megaspektakl u konačnici ipak otvara niz pitanja o vlastitoj razložnosti, smislenosti i svrhovitosti. Ciljevi organizatora, Koncertne direkcije Zagreb, bili su, kao što je višekratno isticano, pokazati da se koncert ozbiljne glazbe može održati u Areni, da se može privući dovoljno publike da velebna dvorana ne bude poluprazna i, ne manje bitno, da se za ovakav događaj može zainteresirati i neku novu, mlađu publiku. Sva tri cilja su u većoj ili manjoj mjeri ostvarena, što, međutim, ne znači da se ne treba pozabaviti metodama kojima je to postignuto, ali i njihovim posljedicama.

Arena tog 11. svibnja zaista nije bila poluprazna. Doduše, kad se pokazalo kako prodaja karata baš i ne ide u skladu s očekivanim, a kamoli priželjkivanim, iste su se počele prodavati u bescjenje, da bih ih se potom panično dijelilo šakom i kapom. Doduše, dvorana još uvijek nije bila popunjena, ali dovesti gotovo desetak tisuća ljudi na koncert ozbiljne glazbe i dalje je vrlo respektabilan pothvat. Među njima, međutim, baš i nije bilo previše mlađih posjetitelja, iako su ulaznice dijeljene i po školama, možda i zato što program, na kojem su bili Rahmanjinovljevi "Simfonijski plesovi" i Prokofjevljeva "Peta simfonija", i nije baš bio najpristupačniji za novu publiku. No, ako je upravo to bila ciljna publika, onda se moglo više učiniti i na njenoj edukaciji. Umjesto toga, iznimno štur programski letak kao da je sastavljen po načelima bolonjske reforme – ograničiti se na lako pristupačne informacije, lišene bilo čega što bi preopteretilo njihovog konzumenta. U praksi je to značilo da je mlada publika mogla saznati da je dirigent Valerij Gergijev prijatelj s Vladimirom Putinom te oženjen dvadeset i sedam godina mlađom glazbenicom, ali o skladateljima i njihovim djelima u tom letku nije bilo niti riječi.

Sve su to, međutim, minorne zamjerke u odnosu na onu ključnu – problem autentičnosti ovog umjetničkog projekta. Bît je ozbiljne glazbe, kao i svih drugih izvedbenih umjetnosti, u neposrednoj komunikaciji između izvođača i publike. To, konkretno, znači da slušatelj treba dobiti realnu zvučnu sliku onoga što glazbenici u datom trenutku sviraju. No, kako je Arena prevelik prostor da bi se u njoj dobro čulo čak i simfonijski orkestar, neophodno je bilo ozvučiti izvođače. A to, pak, za posljedicu ima nekoliko stvari. Najprije, gubi se sklad između slike i zvuka, jer publika gleda glazbenike koji se nalaze na jednom mjestu, a sluša zvuk iz zvučnika koji su negdje drugdje. K tome, tehnološkom intervencijom zvuk se nužno deformira. Ovdje čak nije toliko problem u njegovoj dinamici, koliko u neminovno narušenim zvukovnim međuodnosima unutar simfonijskog orkestra. Ne treba biti stručnjak niti za instrumentaciju niti za akustiku da bi se shvatilo kako zvuk triju flauti koji nadglasava čitav gudački korpus u realnosti jednostavno nije moguć. Dakle, ovdje je riječ o zvukovnom surogatu, koji može dati određenu informaciju o realnom zvuku, ali ta je informacija u priopćajnom kanalu deformirana, te, kao takva, nepouzdana i nepotpuna.

Da, lijepo je što se u Areni skupilo desetak tisuća ljudi, no, ono što se tamo zapravo dogodilo bilo je ništa drugo doli izravni prijenos koncerta koji se, doduše, dogodio na licu mjesta, ali su izvođači, s istim učinkom, mogli svirati i u Londonu ili bilo gdje drugdje. A prijenos, pa makar i izravni, nije isto što i pravi koncert, i u tom smislu, unatoč bitno većim prostornim kapacitetima, Arena Zagreb nije, niti će ikad moći biti nadomjestak za Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog.

Trpimir Matasović

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici