Brucknerova Osma – Nikša Bareza

26.05.2009. Print | Pošalji link

Velike simfonijske partiture uža su specijalnost Nikše Bareze.

Pritom se, dapače, čini kako su kompleksnost djela i/ili njegova relativna neprisutnost na redovnim koncertnim repertoarima za Barezu samo još dodatna motivacije da se upravo njime pozabavi. Doduše, "Osma simfonija" Antona Brucknera sigurno ne pripada u kategoriju "zaboravljenih" skladbi, ali ipak su rijetki dirigenti koji se usuđuju uhvatiti s njom u koštac. Nikša Bareza njenim je izvođenjem povukao prilično riskantan potez, ne samo zbog zahtjevnosti djela, nego i zbog činjenica da je upravo Brucknera, a ne nekog "popularnijeg" autora uvrstio na posljednji ovosezonski koncert Simfonijskog orkestra HRT-a.

 Ako bi interpretacijski habitus ovog dirigenta trebalo svesti na tri odrednice, onda bi to bile poštivanje spoznaja pokreta za povijesnu obaviještenost, usredotočenost na transparentnu prezentaciju detalja, te čvrsta konstrukcija simfonijske cjeline – ne nužno tim redoslijedom. Naizgled, ništa više nije niti potrebno za uspješnu interpretaciju, iako se ne jednom znalo dogoditi da jedan od navedenih elemenata prevagne nad ostalima. Paradigmatski je slučaj u tom pogledu bila Barezina radikalna dekonstrukcija Berliozove "Fantastične simfonije" prije nekoliko sezona.
 
Upravo je zbog toga dobro što je u Brucknerovoj "Osmoj" Bareza odlučio naglasak staviti na zaokruženost forme, što je, uostalom, u ovom slučaju i presudno. Naime, iz aspekta stila ovdje nije potrebno otkrivati išta novo, s obzirom da se kroz izvodilačku praksu ipak zadržao kakav-takav kontinuitet još od skladateljevog vremena. Doduše, preklani se u Lisinskom čulo kako je Roger Norrington s Radijskim simfonijskim orkestrom iz Stuttgarta, na primjeru Brucknerove "Treće simfonije", pokazao kako ni tu tradiciju ne treba prihvatiti zdravo za gotovo. To je sigurno znao i Bareza, ali neobaziranje na taj aspekt ipak nije naštetio izvedbi.

Štete nije bilo niti od nešto manje ustrajnosti na transparentnosti zvuka. Naime, za razliku od složenih polifonih struktura nešto mlađeg Gustava Mahlera, Brucknerov orkestralni slog proizlazi iz, uvjetno rečeno, orguljaškog načina razmišljanja. To, pak, znači da je od pojedinačnih linija bitnija njihova sveukupnost. Time se, naravno, ne želi reći da individualni doprinosi pojedinačnih glazbenika nisu važni, ali je usklađenost čitavog sastava ipak na prvom mjestu. U tom je pogledu Simfonijski orkestar HRT-a svakako bolji izbor nego, recimo, Zagrebačka filharmonija, koja ima bolje soliste, ali bitno slabije funkcionira kao ansambl.

Neometen interpretacijskim aspektima koji su mu inače bitni, ali su u ovoj konkretnoj partituri više-manje efemerni, Bareza se, dakle, mogao posvetiti gradnji formalne strukture. Tu je na vidjelo izašla bitna razlika između njega i drugog našeg "brucknerijanca" – Milana Horvata. Horvatovo je polazište, naime, ideja kako Bruckner svoje simfonije gradi od velikih, međusobno nepovezanih strukturnih blokova, i upravo se zbog toga njegove izvedbe ionako opsežnih djela tog skladatelja doimaju još dugotrajnijima nego što stvarno jesu.

Ti blokovi jesu temeljni gradbeni elementi Brucknerovih simfonija, ali, za razliku od Horvata, Bareza ne zanemaruje njihove međuodnose. To se ne odnosi samo na njihove tematske i motivičke poveznice, nego i na relacije među tempima. Nadovezujući se na majstore baroka, a donekle i rane bečke klasike, Bruckner svoje blokove postavlja u jasne temporalne međuodnose, pri čemu je uvijek prisutan jedan zajednički latentni puls. Kada se to prepozna i provede u djelo, monumentalna "Osma simfonija", čiji samo polagani stavak traje duže od čitavih simfonija Haydna ili Mozarta, otkriva se kao čvrsta cjelina kontinuiranog, a ne rascjepkanog glazbeno-vremenskog protoka. Čini se jednostavnim, ali, zapravo, uopće nije. Srećom, Nikša Bareza to je uspio postići, te je tako i čitava sezona njegovog orkestra zaključena, umjesto repertoarnim "hitom", reprezentativnom simfonijskom tvorbom, kao dostojnom krunom jednog i inače uspješnog devetomjesečnog razdoblja.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Adel i Mara - Josip Hatze
Stvaranje svijeta - Tonči Bilić
Lastavica u Lisinskom
Prva izvedba Puccinijeve Lastavice u Hrvatskoj
Petar Selem
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Koncertna izvedba Brkanovićevog Ekvinocija
Ekvinocij u Lisinskom
'Ekvinocij' Ivana Brkanovića koncertno u Lisinskom

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici