Marija Kuhar-Šoša na Sceni Amadeo

23.07.2009. Print | Pošalji link

Već je i sâma činjenica da operni pjevač samoinicijativno pripremi koncertni recital, u startu pohvalan potez.

No, kada pritom uspije i zatomiti određene manire primjerene opernoj pozornici, ali ne i koncertnom podiju, onda je riječ o nečemu što je posebno vrijedno pozornosti. Upravo je to ono što je učinila sopranistica Marija Kuhar-Šoša, pjevačica koja je u posljednjih nekoliko godina postala miljenicom zagrebačke operne publike, ali svoje interese ne ograničava samo na scenske nastupe.

 Da je riječ o glazbenici širokog spektra djelovanja, potvrdio je već i repertoar koncerta kojeg je sinoć priredila u atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u sklopu programa Scene Amadeo. Jer, bila je riječ o vokalnoj lirici četvorice autora prve polovine dvadesetoga stoljeća, čije su solo-pjesme ostale neokrznute opernom estetikom. Dapače, kod svih bi se njih prije moglo govoriti o, uvjetno rečeno, impresionističkom slogu, koji podrazumijeva suzdržanost izraza, ali upravo zbog toga od interpreta traži veću unutarnju ekspresiju.

U tom smislu, posebno je ilustrativno bilo već i prvo djelo programa, Ravelovih "Pet grčkih pučkih pjesama". Samozatajnost ovih prividno jednostavnih, gotovo asketskih minijatura na dijametralno je suprotnom polu od nametljive geste standardnog talijanskog opernog repertoara. Marija Kuhar-Šoša usredotočila se upravo na taj njihov aspekt, gradeći svoju interpretaciju na suptilnom dinamičkom nijansiranju, ali i, što je za ovakav repertoar posebno bitno, jasnoj prezentaciji pjesničkog predloška.

Takav je pristup obilježio i izvedbu ostalih odabranih djela, ali nipošto ne na jednoobrazan način. Tako je interpretaciji "Sedam španjolskih pučkih pjesama" Manuela de Falle, ciklusa kojeg uglavnom pjevaju mezzosoprani, solistica pridodala i crtu pseudofolklornog ekspresiviteta, s umjerenom i ovdje primjerenom dozom operne geste. "Tri soneta" Joaquina Turine naizgled pripadaju istom glazbenom svijetu, no ovdje je, zapravo, riječ o djelu koje namjerno izbjegava i folklorne i scenske asocijacije. Tako ga je shvatila i Marija Kuhar-Šoša, predstavivši ga kao niz čisto koncertnih solo-pjesama, koje se, bez obzira na latentnu obojenost španjolskim melosom, nadovezuju na tradiciju njemačkog "Lieda" devetnaestoga stoljeća. Upravo je u tom ciklusu bio najdragocjeniji doprinos njenog supruga Marija Šoše, i inače izvrsnog pijanista, koji se u čitavom programu pokazao kao ravnopravan sukreator vrlo ozbiljnog umjetničkog čina.

Na prvi pogled, moglo bi se činiti da su tri solo-pjesme Josipa Hatzea, sa svojom široko razvijenom melodičnošću, zalutale u društvo suzdržanije lirike Ravela, de Falle i Turine. To bi i bilo tako da ih je solistica izvela onako kako to čini većina naših pjevača – kao svojevrsne komorne operne arije. No, njoj je u njima bila bitnija intimistička crta, koja logično proizlazi ne toliko iz glazbe, koliko iz uglazbljenih tekstova. Na taj način, Hatzeovim je pjesmama dodana nova dimenzija, učinivši ih tako zanimljivim impresionističkim minijaturama, posve ravnima djelima ostalih odabranih autora.

U cijeloj priči, šteta je jedino što ovaj vrhunski glazbeni događaj nije pobudio veći interes publike. Nje u Zagrebu još ima, što su potvrdili nedavni dupkom puni recitali Stefana Milenkovića i Petrita Çekua u istom prostoru. Ali, s druge strane, recitali solo-pjesama i jesu programi za glazbene sladokusce. Pa ako ih i jest bilo samo pedesetak, njihova iščekivanja ovom prilikom definitivno nisu bila iznevjerena.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Falstaff - Arnaud Bernard
Pepeljuga - Peter Pawlik
Eugen Indjić i Zagrebačka filharmonija
Triptih – Arnaud Bernard
Tosca - koncertna izvedba
Carmen - Philippe Himmelmann

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici