Bojan Čićić na Sceni Amadeo

06.08.2009. Print | Pošalji link

Uz baroknu se glazbu obično asociraju pojmovi zvukovne raskoši i motoričnosti.

No, ona ima i svoju drugu stranu – introvertniju, samozatajniju, ali istovremeno i intelektualno izazovniju. Tipičan primjer te druge strane njemački je repertoar za violinu solo, koji svoj vrhunac dosiže u partitama Johanna Sebastiana Bacha. On je, ujedno, možda i najbolji odraz kozmopolitskog duha zreloga baroka, u kojem se susreću talijanska tradicija ostinatnih formi, francuska suita i tipično njemačka prenapregnuta retoričnost takozvanog "fantastičnog stila".

Oko tog repertoara program je svog sinoćnjeg recitala na Sceni Amadeo izgradio violinist Bojan Čićić. Već niz godina aktivan na međunarodnoj sceni glazbenika specijaliziranih za ranu glazbu, ovaj umjetnik svoje je kapacitete mogao najbolje pokazati upravo takvim programom. Njegova je središnja točka, iako kronološki posljednja, bila čuvena Bachova "Partita u d-molu", koju su, na različitim stranama istog koncentričnog kruga, rasvjetljavala djela Heinricha Ignaza Franza von Bibera i Georga Philippa Telamanna.

Doduše, Telemannova je "Fantazija u Es-duru" u takav program ušla kao gotovo strano tijelo, blijed odbljesak zrelog baroka u vremenu dominacije takozvanog "galantnog stila". Nema kod Telemanna više Biberove i Bachove spekulativnosti – tek samozadovljno uživanje u ljepoti violinskoga zvuka, uz pokoju nonšalantnu retoričku gestu. U tome, a ne u Čićićevoj svirci, valja tražiti i temeljni razlog nešto slabijeg dojma kojeg je ostavila izvedba tog djela, ponuđena kao nenametljivo predjelo na ovoj glazbenoj gozbi za sladokusce.

No, nakon nje, Biberova je "Passacaglia" zablistala kao jedan od istinskih, premda donekle zanemarenih spomenika barokne literature. Oko jednostavnog nukleusa od samo četiri tona isprepliće se složena glazbena konstrukcija, koju je moguće promatrati na nekoliko razina. Na onoj površinskoj, riječ je o minijaturnom kompendiju ranih violinskih tehnika salcburškog baroka, i u tom je smislu Biber u Čićiću našao suverenog interpreta. S druge strane, možda je nešto manje izražena ostala dublja razina ove partiture, obilježena nizom figura koje u baroknom "nauku o afektima" nose bitno simboličko značenje.

Ipak, i Biber je bio tek uvod u Bachovu "Partitu u d-molu", u kojoj pak četiri kraća plesna stavka uvode u monumentalnu "Ciacconu", kao jedan od ključnih temeljaca cjelokupne violinske literature. I Bach, kao i Biber, čitavu partitu gradi na jednostavnoj okosnici kratke harmonijske progresije, koja se kaleidoskopski preobražava na uvijek nove načine. I tu je Čićić, u najzahtjevnijem djelu programa, postigao najupečatljiviji rezultat. Jer, za razliku od violinista koji sviraju na modernim instrumentima, te "Ciacconi" pristupaju kao pukom petnaestominutnom vatrometu virtuoziteta, Čićić na svom baroknom glazbalu istražuje i unutarnje dramaturške silnice unutar ovoga stavka. Jer, ova "Ciaccona" nije tek niz raznolikih tehničkih "stilskih vježbi", nego glazbena cjelina u kojoj kontrasti među odsjecima tvore vlastitu priču. Ona, pak, koliko god apstraktna bila, nije posve ispražnjena od izvanglazbenih značenja, koje će Čićić, kao i sâm Bach, doduše tek naznačiti, ali ih sasvim sigurno neće ignorirati.

I, naposljetku, svakako valja istaknuti da je prostor atrija Prirodoslovnog muzeja možda i najbolje mjesto u cijelom Zagrebu za izvedbu upravo ovakvog programa. Mjesto je to dovoljno veliko da okupi svu zainteresiranu publiku, a opet dovoljno malo i akustički kvalitetno da stvori pravi komorni ugođaj. A taj je ugođaj za ovu glazbu od presudnog značenja – gotovo jednako bitan kao i kvaliteta umjetnika koji je izvodi.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Bojan Čićić otvara drugu polovicu Amadea

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici